Kada je sveti Josemaria bio vrlo mlad, sanjario je o tome da se približi Papi pa makar to bilo na samo nekoliko trenutaka, da dobije priliku pokazati mu svoju ljubav i spremnost da mu služi. Mons Javier Echevarría kaže: “Kada je bio u Papinom društvu, njegova je radost bila beskrajna. To sam mogao vidjeti svaki put kada sam s njim išao na audijenciju.” Mons Echevarría, sada i sam Prelat Opusa Dei, svjedočio je kolika je bila ljubav svetog Josemarije prema Papi u ljeto 1950. godine, u Castel Gandolfu, kada su odsjeli u blizini ljetne rezidencije Svetog Oca.
Sjećam se kako nam je u to vrijeme s ljubavlju pričao o Papi. Ustajao bi pun entuzijazma i odlazio do ceste kako bi vidio Papu Pia XII kako prolazi vraćajući se iz Rima u Castel Gandolfo nakon audijencija. Mons. Escrivá nas je molio da jako molimo za Papu i da ga jako volimo i da mu pokazujemo svoju naklonost, zato što u Papi uvijek trebamo gledati nasljednika svetoga Petra, dolce Cristo in terra, “slatkog Krista na zemlji”. I promatrao sam kako pobožno prima blagoslov koji je Sveti Otac dijelio dok je prolazio autom.
Prije moga povratka u Španjolsku mons. Escrivá me je zamolio da provedem dva dana u Rimu kako bi posjetio četiri bazilike i bio tamo na jubileju. Zamolio me je da molim s velikom vjerom pogotovo u Crkvi svetoga Petra, i to za povećanje svetosti svih u Crkvi osjećajući se ujedinjen s Papom, i za više obraćenja posvuda. Preporučio mi je da ne zaboravim svoju obitelj, te da pobožnost svojih roditelja dodam svojoj pobožnosti, jer ih na neki način mogu predstavljati budući da su oni sigurno željeli imati priliku moliti se u Vječnom Gradu blizu Petrove Stolice.
Vrlo sam brzo vidio koliko je često sveti Josemaría obnavljao odluku da svoj život predaza Papu, spreman dati ga svakoga trenutka, s milošću Božjom. I ponavljao je one riječi od jutra 26. lipnja 1975.
Ponavljao bi, potpuno uvjeren, riječi Psalma 35:10, Apud Te est fons vitae et in lumine tuo videbimus lumen!(U tebi je izvor života i u tvojoj svjetlosti mi vidimo svjetlost). Koristio je to kako bi povećao svoje jedinstvo s Kristovim Vikarom na zemlji. Uvijek je čvrsto vjerovao da će njegovo jedinstvo s Presvetim Trojstvom tim više rasti što je on više, umom i voljom, ujedinjen s Papom i njegovim nakanama.
Bezbroj sam ga puta čuo kako koristi izraze poput “naš zajednički Otac” ili “kuća našeg zajedničkog Oca”, misleći na Papu i na Svetu Stolicu. Ovi su mu izrazi pomagali iskusiti katoličanstvo Crkve. Bio je istinski sretan sa svim onim što bi Papu usrećilo, te je isto tako i patio kada je patio Papa.
Dok ovo govorim, sjećam se kako je u listopadu 1958., čim je saznao da je Papa Pio XII teško bolestan, pozorno pratio sva službena izvješća. (...) Isto je tako bilo i kada je Papa Ivan XXIII bio ozbiljno bolestan. Na njegovom sam licu vidio koliko pati dok nam je govorio što mu je mons. Dell’Acqua rekao. Srce mons. Escrive iznjedrilo je riječi i izraze, pa čak i poglede, koji su odavali da je udružen sa našim Ocem te koliko ga pogađaju Papine patnje.
Trebao bih istaknuti da mons. Escrivá nikada nije bio razdražen. Ali kada bi bio u prisutnosti Svetoga Oca bio je istinski taknut, i nikada nije pokušao skriti ili nadvladati taj osjećaj. I bio je počašćen kada je za mene, kao tajnika, dobio dopuštenje da odem i pozdravim Papu, Petrova nasljednika. Uvijek mi je govorio istu stvar: “Padni na koljena i maksimalno iskoristi te trenutke kako bi pokazao svoju ljubav i štovanje i pojačaj svoju molitvu za i skupa s Papom, Kristovim Vikarom.”
Navodi iz: Echevarría, Javier y Bernal, Salvador, Memoria del Beato Josemaría Escrivá, Madrid, Rialp, 2000. (prvo izdanje).