Najbolji Božići u mom životu bili su oni tijekom četiri godine koje sam proveo u Rimu sa svetim Josemarijom Escrivá. Ne sjećam se točno što smo imali za jesti – to nije toliko bilo važno. Ali još uvijek mogu čuti pjesme koje smo pjevali oko jaslica. I još uvijek mogu vidjeti kipić Djeteta Isusa: kip u prirodnoj veličini koji je bio središte naših okupljanja i kojeg se nismo sramili poljubiti jer smo osjećali da to sve nije samo dječja igra, već nešto mnogo dublje.

Sveti Josemaría, naš Otac, govorio nam je slabim glasom. Krajem svakoga dana mogli smo vidjeti koliko je iscrpljen, čak i na posebne dane poput Božića, jer je uvijek jednako radio. Ali kada bi pogledao na Dijete, oči bi mu postajale oči nestašnog i vrlo lijepog djeteta. Ja i mnogi drugi od njega smo naučili da možeš moliti očima, maštom, dosjetljivošću pa čak i svojim snovima.

Sveti Josemaría objasnio je najbolji način da dođemo do transformacije koja nam je potrebna. „Biti malen“, rekao je, „znači vjerovati kako djeca vjeruju, voljeti kao što djeca vole, prepuštati se onako kako se prepuštaju djeca i moliti onako kako djeca mole.“

Kasnije je naglasio isto: „Postani malen. Pođi sa mnom i (ovo je bit onoga što ti želim reći) živjet ćemo životom Isusa, Marije i Josipa.“

Ulomci iz Henry Hernandez, Božićne jaslice što ih je Bog načinio, Hounslow: Scepter (UK) Ltd, 2002, pp.159-162.)