„Budi vjerna, budi apostol,“ rekao mi je Ivan Pavao II

Alejandra Vanney je odvjetnica koja se devedesetih preselila iz Argentine u Poljsku kako bi pomogla u širenju apostolskog rada Opusa Dei.

Alejandra Vanney je odvjetnica koja se devedesetih preselila iz Argentine u Poljsku kako bi pomogla u širenju apostolskog rada Opusa Dei. Njezin joj je posao na Sveučilištu u Varšavi dao priliku da putuje u Rim i sudjeluje u nekoliko susreta s papom Ivanom Pavlom II.

Zahvaljujem Bogu što mi je pružio priliku osobno upoznati sveca koji je za mene, iako ga sada cijeli svijet tove „sveti Ivana Pavao Veliki“, bio primjer vrlo ovozemaljske svetosti. Bio je uvijek jako ljubazan i brinuo se za svaku osobu, jednu po jednu.

“Aleksandra!”, pozvao bi me kad bi me ugledao usred grupe poljskih studenata. Ali priznajem da je ponekad poljski biskup Stanislaw Diswisz, njegov osobni tajnik, koji bi mu prišapnuo: „Ona je iz Argentine, iz Poljske iz Opusa Dei…“

Istinski je volio ljude i imao je univerzalno srce koje ga je vodilo da voli svaku pojedinu karizmu unutar Crkve. Jednom sam ga vidjela kako je prišao skupini karmelićanskih redovnica i šalio se s njima: „Dakle, pobjegle ste iz svog samostana?“ također sam vidjela kako među Talijanima postaje Talijan. Nakon što su ga predstavili jednoj talijanskoj obitelji, primijetio je: „Ali kako to da baka i djed stoje.“ I inzistirao je da im se donesu stolice.

Vrlo je pozorno pratio svaku osobu. Na jednoj audijenciji na kojoj sam bila, netko mu je pokazao jednu knjigu. Budući da je bila prilično teška, Ivan Pavao II predložio je da je stave na stol. Njegovi su tajnici pomaknuli nekoliko stolica da bi napravili mjesta. Čovjek s knjigom to nije shvatio i dok je pokušao sjesti, završio je na tlu. Ljudi su se počeli smijati. Papa ih je pogledao čudeći se manjku njihove ljubavi.

Na ovoj audijenciji sa malenom skupinom Poljaka predstavljene su brojne različite institucije: skauti, korovi, biskupi i sjemeništarci. Imao je veliku sposobnost razgovaranja sa svakima od njih i slušanja njihovih komentara. Pitao bi biskupe o njihovim sjemeništarcima i o tome kako im ide.

Dok sam bila s njim iznenadilo me kako bi brzo shvatio što me zabrinjava. Jednom sam mu rekla da me prilično zabrinjava osoba koja je daleko od Boga. Uozbiljivši se, rekao je: „Jesi li svetog Josemariju molila za tu osobu.“ „Jesam, molim ga da joj pomogne,“ odgovorila sam mu. „pa, vjeruj u njegovu pomoć“, inzistirao je. Nakon toga, imao je veliku sposobnost da s ovakvih nadnaravnih tema prijeđe na obične ljudske, ohrabrujuće mi se nasmiješio i rekao: „Ne brini, i Papa će se moliti.“

Kada je upoznao moje roditelje bio je jako ljubazan. Gotovo prve riječi su mu bile: „Želim vam zahvaliti.“ Odnosilo se to na činjenicu što imaju kćer posvećenu Bogu i da su sretni što ona živi tako daleko od njih.

Osobito se sjećam kada sam ga vidjela dok sam bila sa skupinom poljskih djevojaka povodom jubileja 2000.godine. Snažno nas je ohrabrio da budemo velikodušne prema Bogu. „Isus će vam biti vrlo blizu tijekom ovih dana,“ rekao nam je. „Ako vas pozove da mu date sve nemojte mu reći ne. To vas molim kao Kristov vikar: to je najsnažniji argument kojeg imam.“

Posljednji put kada sam ga vidjela, nekoliko dana prije njegove smrti, bilo je u knjižnici njegovog stana. Imala sam priliku reći mu nekoliko stvari, a on me gledao bez riječi. Bio je jako bolestan. Upravo sam sudjelovala na Kongresu UNIV, okupljanje studenata u Rimu svakoga Uskrsa koje je počelo nadahnućem svetog Josemarije 1968. Zbog njegove bolesti nismo mogli imati tradicionalnu audijenciju s Papom, ali rekla sam mu da je čak i više bio prisutan među nama ove godine nego prošlih godina jer smo se jako molili za njega. Njegov je osobni tajnik odgovorio u njegovo ime: „Papa je jako sretan jer zna da može računati na studente UNIV-a iako ih ne može vidjeti.“

Konačno, baš dok sam namjeravala otići, Ivan Pavao II mi je rekao: „Budi vjerna, budi apostol.“