Naslovna stranica Pitanja i odgovoriJoš pitanja o Opusu Dei?
Pitanja i odgovori

Još pitanja o Opusu Dei?

Tagovi: Opus Dei, 2.listopada 1928. , Osnivanje Opusa Dei, Politika, Poziv, Kršćanski poziv, Osnivačka karizma
Novinari su pitali svetog Josemariju…
Cijeli niz pitanja novinara o Opusu Dei na koje je odgovorio njegov utemeljitelj sveti Josemaria Escriva i koji su objavljeni u knjizi što se zove Razgovori s mons. Escrivom (1968.).

1- Kako ste i zašto osnovali Opus Dei?
2- Koja je osnovna zadaća Opusa Dei i koji su mu ciljevi?
3-Kada ste govorili o Opusu Dei znali ste ga nazivati „organizirana neorganizacija“. Što ste točno mislili?
4- Kako se Opus Dei razvijao i mijenjao otkada je osnovan?
5- Kako vidite Opus Dei u budućnosti?
6-Je li Opus Dei umješan u ekonomiju ili politiku?
7- Neki od članova Opusa Dei drže važne pozicije u businessu, politici, privatnim tvrtkama i td. U kojoj je mjeri sam Opus Dei umiješan u aktivnosti i položaje ovih ljudi?
8- Neki ljudi govore o „tajnama“ Opusa Dei i misle da je organiziran kao neko tajno društvo. Koji je Vaš odgovor?
9- Kako sudite uspjeh Opusa Dei?
10- Je li situacija u Španjolskoj od 1940.-tih do 1970.tih doprinijela rastu Opusa Dei?


... i sveti Josemaria odgovara
1. Kako ste i zašto osnovali Opus Dei?

Zašto? Jedino objašnjenje za stvari koje nastaju Božjom voljom jest to da ih je On želio iskoristiti kao izraz svoje želje da spasi ljude. Od prvog je trenutka Djelo univerzalno, katoličko. Rođeno je ne da bi riješilo konkretne probleme koji su zadesili Europu dvadesetih godina, nego da bi muškarcima i ženama svake zemlje, svakog životnog stanja, rase, jezika, položaja i okružja u životu (samcima, udanima, udovcima ili svećenicima) reklo da modu voljeti i služiti Bogu bez napuštanja svoga uobičajenog posla, svoje obitelji i normalnih društvenih odnosa.

Kako je osnovano? Bez ikakvih ljudskih sredstava. Bio sam dvadeset šestogodišnji svećenik bez ičega osim Božje milosti i dobro smisla za humor. Djelo je rođeno kao vrlo maleno. Bila je to jedino želja mladog svećenika da učini ono što ga je Bog tražio.

Prekretnica? Za mene svaki put kada Djelo pomaže duši da se privuče bliže Bogu i tako postane bolji brat svome prijatelju čovjeku predstavlja važnu prekretnicu u povijesti Opusa Dei.

Mogao bih također spomenuti neke važne datume. Iako i ne moraju biti najvažniji, dat ću vam ih nekoliko onako po sjećanju. Početkom 1935.godine bili smo spremni započeti Djelo u Francuskoj, zapravo u Parizu. Ali tada je izbio Španjolski građanski rat i trebali smo odgodit širenje Opusa Dei.

Ali budući da je širenje bilo potrebno, odgađanje je bilo minimalno. 1940.godine počeli smo rad u Portugalu. Nakon nekoliko početnih putovanja prethodnih godina, osobito nakon završetka agresije, započeli smo u Engleskoj, Italiji, Francuskoj i u Sjedinjenim Državama i Meksiku. Nakon toga je ritam rasta i širenja postao brži. Od 1949/1950.godine nadalje: Njemačka, Irska, Nizozemska, Švicarska, Argentina, Kanada, Venezuela i druge europske i južno američke zemlje. Simultano smo krenuli i na drugim kontinentima: Sjevernoj Africi, Japanu, Keniji i istočnim afričkim zemljama, Australiji, Filipinima i Nigeriji.

Također bih se želio prisjetiti brojnih prilika kada su različiti Pape pokazali svoju ljubav i naklonost prema Djelu. Od 1946.godine boravim u Rimu tako da sam imao sreću upoznati Pija XII, Ivana XXIII i Pavla VI osobno. Sva su nam trojica iskazivali istinsku očinsku ljubav.

Razgovori, 32

2. Koja je osnovna zadaća Opusa Dei i koji su mu ciljevi?
Opus Dei želi ohrabriti ljude iz svih područja društva da teže prema svetosti usred svijeta. Drugim riječima, Opus Dei želi pomoći običnim građanima poput vas da vode potpuni kršćanski život, bez da mijenjaju svoj uobičajeni način života, svoj svakodnevni posao, svoje želje i ambicije.

Kao što sam godinama prije napisao, možemo reći da je Opus Dei star i nov kao Evanđelje. Teži podsjetiti kršćane na prekrasne riječi Knjige postanka: Bog je čovjeka stvorio da radi. Nastojimo oponašati Kristov primjer, koji je gotovo cijeli svoj život na zemlji proveo radeći kao stolar u malenom gradiću. Rad je jedna od najvrjednijih ljudskih vrijednosti i način na koji čovjek izravno doprinosi razvoju društva. Ali još i više, rad je put prema svetosti.

S kakvim organizacijama možemo usporediti Opus Dei? Ovo nije lako pitanje za odgovoriti. Kada netko uspoređuje organizacije koje imaju duhovne ciljeve, uvijek postoji rizik da se vanjska obilježja ili pravni status uzima važnijim od onoga što je zaista važno, duh koji potiče tu organizaciju i koji je osnovni razlog njihovih aktivnosti.

Samo ću reći da je, s poštovanjem prema organizacijama što ste ih spomenuli, Opus Dei jako daleko od vjerskih redova i sekularnih instituta te da je bliže institucijama poput Društva Svetog Imena.

Opus Dei je internacionalna organizacija laika kojoj pripada i određeni boj svećenika, iako čine manjinu. Njegovi su članovi većinom ljudi koji žive u svijetu i obavljaju normalne poslove. Ne pridružuju se Opusu Dei da bi napustili svoj posao. Upravo suprotno, ono što u Djelu pronalaze je duhovna pomoć koja im je potrebna za posvećivanje njihovog uobičajenog posla. Tako njihov rad postaje sredstvo kojim se sami posvećuju i pomažu drugima da učine isto. Ne mijenjaju svoj status. Nastavljaju i dalje biti samci, udani, udovci ili svećenici. Ono što nastoje raditi jest služiti Bogu i svoji prijateljima ljudima svako u svom okružju. Opus Dei nema zavjeta ni obećanja. On od svoji članova traži da se trude prakticirati ljudske i kršćanske vrijednosti, poput djece Božje, usprkos ograničenjima ili greškama koje su u ljudskom životu neizbježne.

Ako želite točku usporedbe, najlakši način za razumjeti Opus Dei jest razmatrati život prvih kršćana. Oni su ozbiljno živjeli svoj kršćanski poziv, iskreno su težili svetosti na koju su bili pozvani svojim krštenjem. Izvana nisu radili ništa što bi ih razlikovalo od drugih sugrađana. Članovi Opusa Dei su također obični ljudi. Rade poput svih drugih i žive u svijetu baš kao što je to i bilo prije nego su se priključili Djelu. U njihovom ponašanju nema ničega lažnoga ili umjetnoga. Žive popu svakog drugog građanina koji želi u potpunosti odgovoriti na zahtjeve vjere, jer upravo to i jesu, obični građani.
Razgovori, 24

3. Kada ste govorili o Opusu Dei znali ste ga nazivati „organizirana neorganizacija“. Što ste točno mislili?
Mislio sam na to da u našem apostolatu dajemo primarnu i osnovnu važnost spontanosti svakog pojedinca, slobodnoj i odgovornoj inicijativi vođenoj djelovanjem Duha Svetoga, a ne organizacijskim strukturama i taktikama koje su postavljene odozgor, s mjesta voditelja.

Mora postojati minimum organizacije, sa središnjim vodstvom koje uvijek djeluje zajedno i sa sjedištem u Rimu, te regionalna Vijeća koja također djeluju zajedno i imaju na čelu Kancelara. Ali sva aktivnost ovih organa usmjerena je jedino prema jednoj zadaći: pružiti članovima duhovnu pomoć potrebnu za njihov život pobožnosti, te adekvatnu duhovnu, doktrinalnu, vjersku i ljudsku formaciju. A tada, idete dalje sami! Odnosno, kršćani, posvetite sve puteve čovječanstva jer svi trebamo hodati Božjim stopama.

Kada dostigne ovu točku, organizacija poput ove učinila je svoj posao, posao zbog kojeg su se članovi Opusa Dei i sastali. Organizacija više nema zašto raditi. Ona više ne može, niti bi trebala, davati bilo kakve druge upute. Ovdje započinje slobodno i odgovorno osobno djelovanje svakog člana. Svatko čini apostolat na svoju inicijativu, radeći s punom osobnom slobodom. Autonomno formiraju svoje savjesti prije konkretnih odluka koje moraju donijeti, teže kršćanskoj savršenosti i svjedočenju kršćanskih vrijednosti u svom okruženju, posvećujući svoj posao, bilo da se radi o profesionalno, intelektualnom ili ručno odrađenom poslu. Naravno, budući da svi donose odluke autonomno u svom društvenom životu, usred vremenitih stvarnosti unutar kojih se nalaze, često će biti različitih opcija, kriterija i načina reagiranja. Imamo, jednom riječju, tu blaženu „neorganizaciju“, taj pravedni i potrebni pluralizam koji je esencijalna osobina dobrog duha Opusa Dei i koji mi se oduvijek činio jedinim pravednim i ispravnim načinom za početak apostolata laika.

Dodat ću da „organizirana neorganizacija“ postoji čak i unutar korporativnih djela apostolata koje Opus Dei upravlja kao udruženje, sa željom da doprinese rješavanju problema s kojima se susreće zajednica neke zemlje na kršćanski način. Ovakve inicijative i djelatnosti Djela uvijek su izravno apostolke prirode. To su aktivnosti za edukacijsku i društvenu dobrobit društva. Ali točno je naš duh vidjeti da se ovim aktivnostima ne treba upravljati s vrha. I budući da su okolnosti, potrebe i mogućnosti svake nacije ili društvene grupe specifične, središnje vijeće Djela prepušta lokalnim vijećima praktički potpunu autonomiju. Njihova je odgovornost odlučiti, poticati i organizirati konkretne apostolke aktivnosti koje smatraju najprikladnijima, sveučilišni centar, studentski dom, centar za obrazovanje ili poljoprivrednu školu za ratare. Logično je da imamo višebojne i raznolike aktivnosti, mozaik koji je „organizirano neorganiziran“.
Razgovori, 19

4. Kako se Opus Dei razvijao i mijenjao otkada je osnovan?
Od samog svog početka Opus Dei je imao samo jedan cilj, onaj koji sam upravo opisao: pomoći muškarcima i ženama svake rase i socijalnog statusa koji usred svijeta pokušavaju voljeti i služiti Bogu i svoji bližnjima u i po svom svakodnevnom poslu. Od utemeljenja Djela 1928.godine, učim da svetost nije nešto što bi bilo samo za privilegirane. Svi zemaljski pustevi, svaki položaj u životu, svako zanimanje, svaka poštena zadaća može biti božanska.

Ova poruka ima brojne primjene za koje mi je život Djela omogućio da ih dublje i jasnije vidim. Djelo je rođeno ako maleno i normalno je raslo, malo po malo, poput živog bića, poput svega što se kroz povijest razvijalo.

Ali ciljevi mu se nisu mijenjali. I nikada neće, bez obzira koliko se jako Djelo povećalo. Poruka Opusa Dei je ta da se usred svih okolnosti svaki pošteni posao može posvetiti.

Opusu Dei pripadaju ljudi svih društvenih slojeva: liječnici, odvjetnici, inženjeri i umjetnici, baš kao i zidari, rudari i ratari. Sve su profesije zastupljene, od redatelja i pilota do frizerki. Savršeno je normalno da članovi budu informirani o modrenim razvojima i da shvaćaju svijet. Zajedno sa svojim sugrađanima, svojim vršnjacima, dio su vremenitog svijeta i čine ga modernim.

U svjetlu duha Opusa Dei, jasno da nam je veliko zadovoljstvo vidjeti kako je Koncil objavio da Crkva ne odbacuje svijet, s njegovim napretkom i razvojem, već ga razumije i voli. Nadalje, članovi Djela jasno su svjesni činjenice da su u isto vrijeme i članovu Crkve i društva, te su svjesni svoje osobne odgovornosti koju imaju kao kršćani i kao građani. Ovo je karakteristična osobina duhovnosti Opusa Dei koju su njezini članovi nastojali živjeti od njezinog osnutka od gotovo prije četrdeset godina.
Razgovori, 26

5. Kako vidite Opus Dei u budućnosti?
Opus Dei je još jako mlad. Trideset i devet godina gotovo je početak jedne institucije. Naš je cilj surađivati sa svim kršćanima u velikoj zadaći svjedočenja Kristovog Evanđelja, da podsjećamo da se može oživjeti u svakoj ljudskoj situaciji. Velika je zadaća koja nas čeka. To je more bez obala, sve dok god na zemlji ima ljudi, bez obzira koliko se tehnika proizvodnje mogla promijeniti, imat će neki posao koji mogu prikazati Bogu i posvetiti. S Božjom milosti, Opus Dei želi ih naučiti kako svoj rad učiniti službom svim ljudima svakog stanja, rase ili vjere. Služeći ljudima na taj način, zapravo služe Bogu.
Razgovori, 57

6. Je li Opus Dei umješan u ekonomiju ili politiku?
Opus Dei nema nikakvu političku ni ekonomsku orijentaciju, ni u Španjolskoj ni igdje drugdje. Bez sumnje, njegovi su članovi vođeni Kristovim učenjem i brane osobnu slobodu i prava svih ljudi – pravo na rad i na život, pravo da se o vama brinu ako ste bolesni ili stari, pravo da se vjenčate i zasnujete obitelj i svojoj djeci date obrazovanje u skladu s njihovim talentima, pravo da vas se tretira kao slobodne ljude i građane.

Djelo, međutim, ne predlaže nikakva konkretna rješenja bilo koje g ekonomskog, političkog ili kulturnog problema. Svaki je član potpuno slobodan misliti i djelovati onako kako može na tim poljima. U svim vremenitim stvarima svatko od njih ima najveću moguću slobodu. Opus Dei otvoren je ljudima bilo koje političke, društvene, kulturne ili ekonomske tendencije koju kršćanska savjest može prihvatiti.

Nikada ne govorim o politici. Moja je zadaća kao svećenika jedino duhovna. Nadalje, čak i ako sam izrazi neko mišljenje o vremenitom pitanju, članovi Djela nemaju obvezu slijediti taj moj stav.

Voditelji Opusa Dei nikada ne smiju primijeniti bilo kakav politički ili profesionalni kriterij na druge članove. Ako bilo koji član Djela to ikada pokuša napraviti, ili iskoristiti druge članove za neki ljudski cilj, ta će se osoba odmah izbaciti, jer bi drugi ustali u legitimnu pobunu.

Nikada nikoga tko pripada Djelu nisam pitao kojoj političkoj stranci daju potporu, ili koje političke ideje ima: i nikada to neću učiniti. To mi se čini kao kršenje njihove legitimne slobode. I voditelji Opusa Dei po cijelome svijetu slijede isto pravilo.

Bez obzira na to, svjestan sam da su među članovima Djela, u Španjolskoj baš kao i u svakoj drugoj zemlji, zastupljeni svi oblici mišljenja i na to nemam nikakav prigovor. Sve ih poštujem, kao što ću uvijek poštivati svaku vremenitu odluku koju donese bilo tko tko nastoji djelovati na način kako mu diktira njegova savjest.

Pluralizam u Djelu nije problem. To je radije znak dobrog duha koji svjedoči osobnu slobodu svakog pojedinca.

Razgovori, 48

7. Neki od članova Opusa Dei drže važne pozicije u businessu, politici, privatnim tvrtkama i td. U kojoj je mjeri sam Opus Dei umiješan u aktivnosti i položaje ovih ljudi?
Opus Dei nema nikakve veze s politikom. Potpuno je stran svakoj političkoj, ekonomskoj, ideološkoj ili kulturnoj tendenciji ili skupini. Dozvolite mi da ponovim da su mu ciljevi jedino duhovni i apostolski.

Jedino što od svojih članova zahtijeva jest da vode kršćanski život, nastojeći živjeti ideal Evanđelja. Prema tome, nikada se ne miješa u bilo kakve vremenite afere. Ako to netko ne razumije, možda je to zato što ne razumije osobnu slobodu, ili zato što nije u stanju razlikovati čisto duhovne ciljeve zbog kojih su se članovi Djela povezali od širokog polja ljudskih aktivnosti (ekonomije, politike, kulture, umjetnosti, filozofije i td.) u kojima svatko od njih uživa potpunu slobodu i djeluje na vlastitu odgovornost.

Od trenutka kada prvi puta pristupe Djelu, svi su članovi potpuno svjesni svoje osobne slobode. Ako bi itko od njih ikada pokušao prisiliti druge da prihvate njegovo političko stajalište ili ih iskoristiti za neke ljudske interese, svi će se pobuniti i bez razmišljanja ga izbaciti.

Poštivanje slobode svojih članova osnovni je uvjet samog postojanja Opusa Dei. Bez toga, nitko ne bi ni došao u Djelo. Čak i više. Djelo nikada nije interveniralo u političkim pitanjima i, s Božjom pomoći, nikada i neće; ako bi ikada to učinilo, ja bih mu bio prvi neprijatelj.
Razgovori, 34

8. Neki ljudi govore o „tajnama“ Opusa Dei i misle da je organiziran kao neko tajno društvo. Koji je Vaš odgovor?
Odbijam sve što bi moglo zvučati kao samo-hvala, ali budući da ste to spomenuli ne mogu a da ne kažem da je moje mišljenje da je Opus Dei jedna od najvoljenijih katoličkih organizacija u svijetu. Milijuni ljudi, među njima i oni koji nisu katolici i nisu kršćani, dobri su prijatelji Djela i pomažu nam u našim apostolskim aktivnosti.

Opus Dei je jedna duhovna i apostolska organizacija. Ako netko zaboravi ovu temeljnu činjenicu, ili odbija vjerovati u dobru volju članova Djela koji je čine, nemoguće je shvatiti to što radimo. A taj nedostatak razumijevanja može navesti ljude da izmisle komplicirane priče i tajne koje nikada nisu postojale.

Govorite o optužbama o tajnovitosti. To je sada povijest. Mogao bih, točku po točku, objasniti porijeklo tih optužbi. Moćna organizacija, koju radije ne bih imenovao, ali koju poštujemo i uvijek ćemo je poštivati, mnogo je godina trošila svoju energiju falsificirajući ono što nisu razumjeli. Inzistirali su na tome da nas drže redovnicima i pitali su, ‘Zašto svi ne misle na isti način? Zašto ne nose vjerski habit ili barem neki znak?’ I došli su do potpunih nelogičnih zaključaka da smo neka vrsta tajnoga društva.

Sada sve to pripada povijesti. Svaka razumna dobro informirana osoba zna da po pitanju Opusa Dei nema nikakvih tajni. Ne nosimo habit ni nikakvu oznaku jer smo obični kršćani, nismo redovnici. Ne razmišljamo svi na isti način jer prihvaćamo najveći mogući pluralizam u svim vremenitim pitanjima i u svim teološkim pitanjima koja dopuštaju debate. Veće znanje činjenica i nestanak neosnovanih strahova stao je na kraj situaciji u kojoj su lažne optužbe bile vrlo česte.

Ne iznenađuje, međutim, da svako malo netko pokušava potpiriti te stare mitove. Činjenica da nastojimo raditi za boga, braneći osobnu slobodu svih ljudi, znači da ćemo uvijek imati protivnike svih neprijatelja slobode. I bit će tim više agresivniji ako su vjerski fanatici ili ljudi koji ne mogu podnijeti ideju religije.

Srećom, većina publikacija više ne ponavlja stare laži i shvaćaju da se nepristranost ne temelji od objavljivanja nečega što je na pola puta između stvarnosti o onoga što drugi kažu, već radije od prenošenja objektivne istine. Osobno mislim da i istina također može biti „vijest“, osobito kada je u pitanju davanje informacije o djelovanju tisuća muškaraca i žena koji pripadaju Opusu Dei ili koji s njime surađuju, nastojeći ispunjavati zadaću za dobrobit čovječanstva usprkos vlastitim greškama – i ja ih činim i ne čudim se što ih i drugi čine. Uvijek vrijedi razoriti stari mit. Mislim da novinari imaju veliku moralnu obvezu tražiti prikladne informacije i biti uvijek u tijeku, čak iako to zahtijeva promjenu prethodnih mišljenja. Zar je zaista tako teško priznati da je netko plemenit, pošten i dobar, bez da se miješa s apsurdnim, staromodnim i diskreditiranim lažnim optužbama?

Lako je upoznati Opus Dei. Radimo na danjem svjetlu u svim državama, s potpunim priznanjem civilnih i crkvenih autoriteta. Dobro su poznata imena voditelja i apostolskih pothvata. Svatko tko želi bilo kakvu informaciju može je bez poteškoća dobiti, kontaktirajući voditelje ili odlaskom u neki od centara. Vi sami možete posvjedočiti da su voditelji Opusa Dei i osobe zadužene za novinare uvijek spremne ponuditi sve potrebno, odgovarati na pitanja i dati pismenu informaciju.

Ni ja ni itko od drugih članova Opusa Dei ne očekujemo da nas svi razumiju ili da dijele naše duhovne ideale. Poštujem svačiju slobodu i želim da svaka osoba slijedi svoj životni put. Ali očito i mi imamo temeljno pravo da nas se poštuje. Sve od 1928.godine propovijedam da svetost nije rezervirana za privilegiranu manjinu te da svi zemaljski putevi mogu biti božanski. Razlog tomu je da je duhovnost Opusa Dei temeljena na posvećivanju uobičajenog rada. Predrasude se trebaju odbaciti vezano za to da se obični vjernici ograničavaju samo na pomoć kleru u crkvenom apostolatu i da ne mogu učiniti ništa više. Trebamo zapamtiti da, kako bi postigli ovaj nadnaravni cilj, čovječanstvo se treba osjećati i biti slobodno i to slobodom koju je za nas Krist osvojio.

Kako bih propovijedao i učio ljude kako prakticirati ovu doktrinu, nikada nisam trebao ništa tajnovito. Članovi Djela odbijaju tajnovitost jer su obični vjernici, isti kao i svi drugi. Kada se priključe Opusu Dei ne mijenjaju svoj status. Bilo bi im odbojno nositi znak na leđima koji govori, ‘Neka se zna da sam posvećen službi Bogu’. To ne bi bilo ni laički ni sekularno. Ali oni koji su na neki način povezani s članovima Djela i vezani su s njima, shvaćaju da oni pripadaju Djelu jer, čak iako oni ne objavljuju javno svoje članstvo, oni ga i ne skrivaju.

Razgovori, 30

9. Kako sudite uspjeh Opusa Dei?
Kada je neki pothvat nadnaravni, njegov "uspjeh" ili "neuspjeh" u doslovnom smislu riječi relativno je nevažan. Kao što je sveti Pavao rekao kršćanima iz Korinta, ono što je važno u duhovnom životu nije što drugi misle o nama, čak ni naše vlastito mišljenje o nama samima, važno je jedino Božje mišljenje.

Bez sumnje, Djelo se proširilo po cijelome svijetu. Pripadaju mu muškarci i žene od približno sedamdeset nacionalnosti. Istinu govoreći, to je nešto što me zaista iznenađuje. Za to vam ne mogu pružiti nikakvo objašnjenje. Jedino je objašnjenje volja Božja, jer "Duh puše tamo gdje želi" i iskorištava koga god smatra prikladnim da bi nas posvetio. Za mene je to prilika za zahvaljivanje, za poniznost i za moliti Boga za milost da mu uvijek služimo.

Također ste pitali kojim se kriterijima vodim kada mjerim ili sudim. Odgovor je vrlo jednostavan: svetost, plodovi svetosti.

Najvažniji apostolat Opusa Dei je svjedočanstvo života i razgovor svakog pojedinog člana u svakodnevnim kontaktima s prijateljima i suradnicima. Tko može mjeriti nadnaravnu učinkovitost ovog tihog i poniznog apostolata? Nemoguće je procijeniti pomoć koju primimo od odanog i iskrenog prijatelja ili utjecaj koji jedna dobra majka ima na svoju obitelj.

Ali možda ste mislili na korporativni apostolat što ga Opus Dei provodi, uzimajući u obzir da im se rezultat može mjeriti s ljudskog ili tehničkog stajališta: bilo da centar za tehničku poduku za radnike doprinosi socijalnom razvoju svojih učenika, bilo da sveučilište nudi svojim studentima adekvatnu duhovnu i profesionalnu formaciju. Ako vam je to bila namjera, rekao bih da se njihovi rezultati dijelom mogu objasniti činjenicom da ove aktivnosti provode pažljivo obučeni profesionalci koji tako provode vlastitu profesiju. Ovo, uz brojne druge stvari, također upućuje i na to da su ove aktivnosti u svakom slučaju planirane u svjetlu osobitih društvenih potreba onog društva u kojima će se odvijati, i prilagođene su istinskim potrebama, a ne nekim prijašnjim shemama.

Ali dozvolite mi da ponovim kako Opus Dei ne zanima prvenstveno ljudska učinkovitost. Istinski uspjeh ili promašaj naših aktivnosti ovisi o tome, ako se dobro ljudski provode, pomažu li onima koji ih provode i onima koji ih koriste da vole Boga, da osjećaju zajedništvo s braćom ljudima, te da ove osjećaje stave u velikodušnu službu društvu.
Razgovori, 31

10. Je li atmosfera u Španjolskoj od 1940.tih do 1970.tih doprinijela rastu Opusa Dei?

U rijetko smo kojim mjestima imali manje aktivnosti nego u Španjolskoj. Ne volim to govoriti, jer naravno da jako volim svoju zemlju, ali upravo smo u Španjolskoj imali najveće poteškoće u nastojanju da se Djelo ukorijeni. Tek je bilo rođeno, a već se srelo s protivnicima svih neprijatelja osobne slobode i ljudi koji su bili toliko privučeni tradicionalnim idejama da nisu mogli shvatiti život članova Opusa Dei, običnih kršćana koji nastoje u potpunosti živjeti svoj kršćanski poziv ne napuštajući svijet.

Situacija u Španjolskoj što se tiče našeg korporativnog apostolata također nije bila osobito dobra. Vlade zemalja u kojima katolici čine manjinu pomogle su edukacijske i ostale aktivnosti koje su pokrenuli članovi Opusa Dei daleko velikodušnije od španjolske vlade. Pomoć koje te vlade daju korporativnim aktivnostima Opusa Dei, to također daju i drugim sličnim centrima, nije privilegija, već pravedno prepoznavanje njihove socijalne dimenzije i novaca koji se uštedi poreznim obveznicima.

Što se tiče internacionalne ekspanzije, duh Opusa Dei jako je dobro prihvaćen u svim zemljama. Naše su poteškoće velikim dijelom potekle od lažnih optužbi porijeklom iz Španjolske. Izmislili su ih članovi određenih dobro-definiranih krugova u Španjolskoj; na prvom mjestu ona internacionalna organizacija koju sam spomenuo ranije, ali srećom to sada pripada povijesti i ne zamjeram nikome. Drugi se sektor sastoji od ljudi organiziranih u grupu, ne po uskom mišljenju ili totalitarnom mentalitetu, koji ne razumiju pluralizam i koji svoju reputaciju katolika iskorištavaju u političke svrhe. Ne znam zašto, ali neki od njih su čini se osobito uživali napadajući Opus Dei, možda iz lažnih ljudskih razloga. Budući da se financiraju iz novca poreznih obveznika, njihovi su napadi objavljeni u određenim novinarskim krugovima.

Savršeno sam svjestan da bi vi voljeli da vam imenujem konkretne osobe i institucije, ali nadam se da ćete razumjeti zašto to ne želim učiniti. Ni moja zadaća, kao ni zadaća Opusa Dei nije politička; moj je posao moliti. Ne želim reći ništa što bi se na bilo koji način moglo interpretirati kao svojevrsna intervencija u politiku. Zapravo bih volio da prvu temu uopće nismo ni spominjali. Već gotovo četrdeset godina čuvam svoj mir i ako išta sada govorim to je zato što imam obavezu negirati potpuno lažno izokrenutu sliku koja se daje za naš isključivo duhovni rad. I samo iz tog razloga, iako sam sve do sada šutio, namjeravam u budućnosti progovoriti, čak i jasnije ako bude potrebno.

Ali vratimo se na osnovu temu vašeg pitanja, ako brojni ljudi svih društvenih slojeva, u Španjolskoj i po cijelome svijetu, odluče slijediti Krista uz pomoć Djela, živeći naš duh, objašnjenje se ne može pronaći u društvenim okolnostima ili bilo kojim drugim vanjskim faktorima. Dokaz za to leži u činjenici oni ljudi koji tako lako potvrde suprotno vide svoje grupe kako se raspadaju, a vanjski su faktori za sve bili jednaki. Možda se to djelomično može objasniti, s ljudske strane gledišta, činjenicom da su oni zatvorene grupe, dok mi nikome ne branimo njegovu osobnu slobodu.

Ako je u Španjolskoj (kao i u nekoliko drugih zemalja) Opus Dei prilično dobro razvijen, razlog za to bi mogao biti taj što je naš duhovni rad tamo započeo prije četrdeset godina, i, kao što sam ranije spomenuo, Španjolski građanski rat i Drugi svjetski rat primorali su nas da odgodimo naše širenje u druge zemlje. Bez obzira na sve želio bih dodati da smo godinama mi Španjolci bili manjina u Djelu.

Ne bih želio da pomislite da ne volim svoju zemlju ili da me zaista ne raduje aktivnost koju Djelo tamo provodi. Ali sramotno je da se povremeno šire lažne glasine o Opusu Dei u Španjolskoj.
Razgovori, 33