Dokumenti

Krist Kralj

Tagovi:
Homilija održana 22. studenoga 1970., blagdan Krista Kralja

Liturgijska se godina bliži kraju. U ovoj svetoj misi na
oltaru opet prikazujemo žrtvu Bogu Ocu, koja je sam Krist, Kralj svetosti i milosti, kralj pravde, ljubavi i mira, kako ćemo moliti u predslovlju (…regnum sanctitatis et gratiae, regnum iustitiae, amoris et pacis). Svi vi osjećate u svojim dušama veliku radost dok promatrate svetu ljudsku narav našega Gospodina: Kralja, koji ima tjelesno srce kao i mi, koji je stvorio svemir i svako pojedino biće. On se ne nameće kao vladar, On nam šuteći pokazuje svoje probode ne ruke i prosi od nas malo ljubavi...

Pa zašto Ga toliki ljudi ne poznaju? Zašto još uvijek onaj surovi prosvjed: Nolumus hunc regnare super nos (Lk 19,14) – Nećemo da ovaj zavlada nad nama. Tako se milijuni ljudi na zemlji suprotstavljaju Kristu, bolje rečeno: njegovoj sjeni, jer oni ne poznaju Krista, oni nisu nikada vidjeli ljepotu njegova lica, nikada nisu upoznali njegovu nauku.

Taj žalosni prizor nalaže mi da Gospodinu pribavim zadovoljštinu. A kad začujem onaj neprekidan krik negodovanja, koji se manje sastoji od riječi a više od zlih djela, osjećam potrebu glasno povikati: Oportet illum regnare! (1Kor 15,25). On mora kraljevati!

Otpor protiv Krista

Mnogi ne mogu podnijeti da Krist vlada, suprotstavljaju Mu se na tisuće načina: u svom shvaćanju svijeta i međuljudskih odnosa, u svom moralu, u znanosti i umjetnosti. Čak i u samom životu Crkve! Ne govorim o zlobnima, piše sveti Augustin, koji vrijeđaju Boga, jer je ustvari malo onih koji ga vrijeđaju jezikom, ali ih ima mnogo koji Ga vrijeđaju svojim načinom života (Augustin, In Ioannis Evangelium tractatus, 27,11; PL 35,1621).

Nekima čak smeta taj naziv – Krist Kralj – jer površno gledaju na te riječi, kao da bi se Kristovo kraljevstvo moglo pobrkati s nekim političkim predodžbama; ili im smeta to što bi priznanje Gospodinova kraljevstva moglo pobrkati s nekim političkim predodžbama; ili im smeta to što bi priznanje Gospodinova kraljevstva moglo dovesti i do priznanja stanovita zakona. A oni ne podnose zakone, čak ni dirljivu zapovijed ljubavi; ne žele se približiti ljubavi Božjoj, već streme samo da služe svome egoizmu.

Ima već dugo da me je Gospodin potaknuo da u sebi ponavljam poklik: Serviam! Hoću služiti! Da nam On u nama osnaži tu želju za predanjem i vjernošću prema njegovu božanskom pozivu usred svijeta, na ulici, sasvim naravno, neupadljivo i bez buke. Zahvalimo Mu se iz dubine našega srca. Obratimo Mu se, molimo Ga kao njegovi podanici, kao njegova djeca! To će u našim ustima biti kao mlijeko i kao med; okusit ćemo kraljevstvo Božje kao poslasticu, jer ono je Kraljevstvo slobode, one slobode koju nam je On izvojevao (usp. Gal. 4,31).

Krist, Gospodar svijeta

Želio bih da razmotrimo činjenicu kako je isti Krist kojega smo vidjeli u Betlehemu kao novorođenče, ljubljeno dijete, istodobno i Gospodar svijeta. Jer On je stvorio sve na nebu i na zemlji; On je sve pomirio s Ocem te je krvlju svojom koju je prolio na križu (usp. Kol 1,11-16) uspostavio opet mir između neba i zemlje. Sada Krist vlada s desne Ocu.
Dva anđela u bijelim haljinama objavila su to učenicima koji
su nakon Uzašašća začuđeno gledali gore prema oblacima:
“Galilejci, zašto stojite i gledate u nebo? Taj isti Isus koji je
uznesen na nebo između vas opet će se vratiti isto onako kako ste ga vidjeli da odlazi u nebo” (Dj 1,11).

Po Njemu kraljevi kraljuju (usp. Izr 8,15), samo što kraljevi i ljudski autoriteti prolaze, a Kristovo kraljevstvo ostaje vazda i dovijeka (Izl 15,18). Kraljevstvo njegovo – kraljevstvo vječno! Vlast njegova za sva pokoljenja (Dnj 3,33).

Kristovo kraljevstvo: to je više nego uobičajen izričaj ili
fraza. Krist živi i kao čovjek, s istim tijelom, koje je primio
Utjelovljenjem, s kojim je nakon smrti na križu uskrsnuo i
koje se sada slavi zajedno s ljudskom dušom u Osobi Božje
Riječi. Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, živi i vlada i On je
Gospodar svijeta. Samo se po Njemu sve živo održava na
životu.

A zašto se On sada ne pojavljuje u svojoj slavi? Njegovo
kraljevstvo ne pripada ovom svijetu (Iv 18,36), iako je na
ovom svijetu. Isus je bio Pilatu odvratio: Ja sam kralj. Ja
sam se rodio i zato došao na svijet da svjedočim istinu. Svatko tko je prijatelj istine sluša moj glas (Iv 18,37). Svi koji su
od Marije očekivali vidljivu zemaljsku moć bili su u zabludi.
Kraljevstvo se Božje ne sastoji u jelu i piću, nego u pravednosti, miru i radosti po Duhu Svetom (Rim 14,17).

Istina i pravda; mir i radost po Duhu Svetomu. To je Kristovo kraljevstvo: božansko djelovanje koje otkupljuje ljude
i koje će se ispuniti na kraju vremenâ. Tada će ponovno doći
Gospodin, koji vlada u raju, kako bi konačno sudio ljudima.

Krist ne počinje svoje propovijedanje na zemlji s nekim
političkim programom, već govori: “Obratite se, jer je blizu
kraljevstvo nebesko” (Mt 3,2; 4,17). On je naložio svojim
učenicima da navješćuju Radosnu vijest (usp. Lk 10,9), i On
nas podučava da u molitvi prizivamo dolazak Kraljevstva
(usp. Mt 6,10). Sveti život, to je Božje kraljevstvo i njegova
pravda; to je što trebamo najprije tražiti (usp. Mt 6,33), to je
jedino što je zaista potrebno (usp. Lk 10,42).

Otkupljenje koje naviješta Naš Gospodin Isus Krist, to je
poziv koji On svima upućuje: Kraljevstvo je nebesko slično
kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da
pozovu uzvanike na svadbu (Mt 22,2-3). Stoga nam Gospo-
din objavljuje: Kraljevstvo je Božje među vama (Lk 17,21).

Nitko nije isključen iz otkupljenja ako se slobodno podređuje zahtjevima Kristovim, koji obiluju ljubavlju: ponovno se roditi (usp. Iv 3,5), postati kao djeca (usp. Mk 10,15; Mt 18,3; 5,3), istrijebiti iz srca sve ono što nas odvaja od Boga (“Zaista, kažem vam, mučno će bogataš ući u kraljevstvo nebesko” – Mt 19,23). Isus očekuje djela, ne samo riječi (usp. Mt 7,21). On očekuje odlučno zalaganje, jer samo oni koji se bore, dobit će vječno naslijeđe (“Navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju” – Mt 11,12).

Savršenstvo kraljevstva, konačna presuda o spasu i prokletstvu, ne zbiva se na ovoj zemlji. Sada je kraljevstvo kao sjeme (usp. Mt 13,24), kao rast gorušičina zrna (usp. Mt 13, 31-32); njegovo ostvarenje bit će kao ribolov: mreža se izvuče na žalo, te se iz nje izaberu, prema različitoj sudbini, oni koji su postupali pravedno i oni koji su vršili nepravdu (usp. Mt 13,47-48). No dok mi živimo na zemlji, kraljevstvo je nebesko slično kvascu koji uzme žena, te ga pomiješa s tri mjere brašna dok se sve ne ukvasa (usp. Mt 13,33).

Tko shvati što je kraljevstvo o kojemu govori Krist, taj
razumije i to da se isplati sve staviti na kocku da ga se zadobije; ono je kao biser koga trgovac dobiva, nakon što je pro
dao sve što je imao, blago koje se pronađe u polju (usp. Mt
13,44-46). Teško je osvojiti kraljevstvo nebesko; i nitko nije
siguran da će ga zadobiti (usp. Mt 21,43; 8,12); no ponizan
vapaj raskajanog čovjeka otvara širom njegova vrata. Jedan
od zločinaca koji je s Kristom bio pribijen na križ preklinje
Ga: “Isuse, sjeti me se kada dođeš u svoje kraljevstvo!” On
mu reče: “Zaista, kažem ti, danas ćeš sa mnom biti u raju”
(Lk 23,42-43).

Kraljevstvo Božje u duši

Kako si velik, Gospodine i Bože naš! Ti si onaj koji našem životu daješ nadnaravan smisao i božansko djelovanje.
Ti nam daješ da svom snagom dušom i tijelom iz ljubavi prema tvome Sinu povičemo: Oportet illum regnare! On neka kao kralj kraljuje! – iako uz to čujemo i strofu svoje slabosti:
Ti znaš da smo mi stvorenja – ali kakva stvorenja! Nisu
samo naše noge od gline (usp. Dn 2,33), nego i srce i glava.
Ali tvojom milošću zauzet ćemo se isključivo za Tebe.

Krist treba ponajprije vladati u našoj duši. Ali što bismo
odgovorili da nas upita: Dopuštaš li ti da ja kraljujem u tebi?
Ja bih Mu odgovorio da mi je zato potrebno obilje njegove
milosti. Jedino će se tako sve promijeniti u jedan Hosana,
poklik radosti Kristu mome Kralju: svaki, pa i zadnji, kucaj
srca, svaki uzdah, čak i svaki letimičan pogled, svaka jednostavna riječ, svaki pojedini osjećaj.

Ako želimo da Krist vlada, onda se trebamo sabrati;
počnimo s time da Mu darujemo svoje srce. Ako to ne učinimo, spominjanje Kristova kraljevstva krilatica je bez
kršćanskoga sadržaja, vanjština vjere koja ne postoji, lažno
korištenje imenom Božjim za ljudske stvari.

Kad bi preduvjet Isusova gospodarstva u mojoj i tvojoj
duši bio takav da bismo Mu mogli u sebi neposredno ponuditi dostojan stan, onda bismo imali dostatno razloga da padnemo u očaj. Ali, ne boj se kćeri sionska! Evo kralj dolazi
sjedeći na magaretu (Iv 12,15). Vidite li? Isus je zadovoljan
s jednom prostom životinjom kao prijestoljem. Ne znam
kako je za vas, ali za mene nije ponižavajuće osjećati se kao
magarčić pred licem Gospodnjim: kao živinče pred tobom.
Al’ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju
(Ps 73, 22-23), ti me vodiš na uzicu.

Danas se ta teretna životinja ne vidi više tako često kao
prije, ali sjetite se njezinih osobina. Ne mislim na nekog starog, tvrdoglavog, zlobnog tovara koji se podmuklo rita, već
mislim na jednog mladog oslića: uspravne uši kao antene,
skroman u jelu, izdržljiv u radu, odlučan i veseo u kasu.
Mnoge su životinje ljepše, sposobnije i – originalnije. No
Krist je izabrao magarca da bi se pred kličućim narodom
predstavio kao kralj. Jer Isusu je strana svaka proračunata
lukavost, okrutnost hladnoga srca, upadljiva ali isprazna ljepota. Naš Gospodin cijeni radost mladog srca, jednostavan
korak, glas bez primjese, bistre oči, uho, koje pazi na njegovu ljubaznu riječ. Tako On kraljuje u duši.

Služeći vladati

Ako dopustimo da Krist zavlada našom dušom, nikada
nećemo izigravati gospodara, već slugu sviju ljudi. Služiti.
Kako je mila ta riječ: služiti mome Kralju i po Njemu svima
koji su otkupljeni njegovom krvlju. Kad bismo mi kršćani
samo znali služiti! Povjerimo sada Gospodinu svoju odluku
da želimo učiti kako se služi, jer ćemo samo služeći biti u
stanju upoznati i ljubiti Krista; samo ćemo tako dovesti druge ljude k Njemu i postići da i oni Njega ljube.

Kako možemo duše dovesti Kristu? Svojim primjerom:
budimo njegovi svjedoci, dragovoljno služeći Isusu Kristu u
svim našim djelatnostima; jer On je Gospodar našega života,
On je i jedini i posljednji razlog našega života. I pošto smo to
posvjedočili našim primjerom, bit ćemo kadri svojim
riječima širiti Kristovu nauku. Tako je postupao Krist: Coe-
pit facere et docere (Dj 1,1), najprije je podučavao djelima,
potom svojim božanskim propovijedanjem.

Da bismo radi Krista služili drugima, od nas se zahtijeva
da budemo vrlo čovječni. Ako je naš život nečovječan, Bog
neće moći u njemu ništa izgraditi, jer On obično ne gradi na
rasulu, sebičnosti i drskosti. Za sve moramo imati razumijevanja, sa svima zajedno živjeti, sve opravdati, svima opraštati. Nećemo nepravdu nazivati pravdom, reći da vrijeđanje
Boga nije vrijeđanje Boga, da je zlo dobro. No mi na zlo
nećemo odvratiti drugim zlom, već jasnom podukom i dobrim djelom: zlo svladaj dobrom (usp. Rim 12,21). Tako će Krist vladati u našoj duši i u dušama onih koji nas okružuju.

Neki žele svijetu donijeti mir a da u vlastitom srcu nemaju Božje ljubavi niti stvorenjima služe iz ljubavi prema
Bogu. Kako se na taj način može uspostaviti poslanje mira?
Kristov mir jest mir Kristova kraljevstva, a kraljevstvo naše
ga Gospodina mora biti utemeljeno u želji za svetošću, u poniznoj otvorenosti za milost, u odvažnom zalaganju za
pravdu, u rasipanju božanske ljubavi.

Krist, vrhunac i cilj ljudskih djelatnosti

To se može postići, to nije samo uzaludni san. Kad bismo
se mi ljudi samo htjeli odlučiti da ljubavi Božjoj dademo
skrovište u svom srcu! Krist naš Gospodin bijaše pribijen na
križ i odozgor s križa otkupio je svijet, On je ponovno uspostavio mir između Boga i čovjeka. Isus Krist podsjeća svakoga na ono: Et ego, si exaltatus fuero a terra, omnia traham
ad me ipsum (Iv 12,32) – Ako me stavite na vrhunac svega
ljudskoga djelovanja, ako u svakom trenutku ispunjavate
svoju dužnost, ako ste moji svjedoci kako u velikom tako i u
malom, omnia traham ad me ipsum, tada ću vas sve privući k
sebi. Moje kraljevstvo među vama će postati zbilja!

Krist naš Gospodin želi i danas posijati sjeme spasa
među svim ljudima i po cijelom svijetu, u ovom našem svijetu, koji je dobar – jer je dobar potekao iz ruku Božjih; istom
je Adamova uvreda, grijeh ljudske oholosti uništio božanski
sklad na zemlji.

No kad je stigla punina vremena, Bog Otac poslao je svoga Jedinorođenoga Sina. Taj je poprimio tijelo po Duhu Svetomu iz Marije vazda Djevice kako bi ponovno uspostavio
mir i ljude otkupio od grijeha, ut adoptionem filiorum reci-
peremus (Gal 4,5), da bismo mi postali djeca Božja, sposob-
na sudjelovati u božanskom životu. Tako je postao taj novi
čovjek, taj novi ogranak djece Božje (usp. Rim 6,4-5), koji
treba sav svijet osloboditi od rasula i sve obnoviti u Kristu
(usp. Ef 1,9-10), koji je sve pomirio s Bogom (usp. Kol 1,20).
Na to smo pozvani mi kršćani, to je naš apostolski zadatak,
to je revnost koja nas treba posve zaokupiti: da ostvarimo
Kristovo kraljevstvo, da iskorijenimo mržnju i nasilje, te da
širimo spasonosan i mirotvoran balzam ljubavi na zemlji.
Molimo se danas svome Kralju da nam dade poniznu i
odlučnu volju, da surađujemo u tom božanskom planu: da
sastavimo ono što je razlomljeno; da spašavamo što je izgubljeno; da dovodimo u red ono što je zalutalo; da ponovno
uspostavimo slogu među svim stvorenjima.

Primiti kršćansku vjeru znači založiti se za Kristovo poslanje među ljudima. Svatko od nas treba biti alter Christus,
ipse Christus, drugi Krist, sam Krist. Samo ćemo tako moći
preuzeti ovaj veličanstveni, silni, beskrajni pothvat: da posvetimo sva vremenita ustrojstva u njihovoj biti i da u njih
unesemo kvasac Otkupljenja.

Nikada ne govorim o politici. Ne mislim na to da kršćani
na zemlji trebaju neku političko-religioznu struju; bila bi to
ludost; čak i onda kad bi čovjek imao dobru namjeru da sve
ljudske djelatnosti prožme Kristovim duhom. To je ljudsko
srce, koje bilo kome pripada, koje treba da se prinese Bogu.
Potrudimo se da sa svakim kršćaninom govorimo tako da on
shvati kako da on, ondje gdje se nalazi, svoju vjeru, koju
ispovijeda, potvrdi riječju i primjerom u konkretnoj situaciji, koja ne ovisi samo o njegovu položaju u Crkvi i u društvu,
već i o učincima promjenjivih povijesnih prilika.

Kršćanin živi u svijetu i posjeduje puno pravo, jer je on
čovjek. Ako dopusti da u njegovu srcu stanuje Krist, da u
njemu vlada Krist, onda će sva njegova ljudska djelatnost
biti obilježena otkupljujućim djelovanjem Gospodinovim.
Sporedno je onda da li tu djelatnost svrstavamo među one visoke ili niske, jer što u ljudskim očima vrijedi kao visoko,
može pred Bogom biti veoma nisko, a što mi nazivamo sitno
ili skromno, može se u kršćanskom smislu nalaziti na visini
svetosti i služenja.

Osobna sloboda

U svome radu – koji je njegova obveza – kršćanin ne
smije izbjegavati ili prezirati zahtjeve prirode. Ako se pod
izrazom Blagosloviti ljudske djelatnosti podrazumijeva da
se njima poništi ili zataji njihova svojstvena dinamika, onda
radije ne bih upotrijebio te riječi. Meni se nikada nije sviđalo
da obične ljudske djelatnosti kao neku etiketu nose konfesionalnu notu. Uzimam u obzir protivno mišljenje, ali čini
mi se da se pritom izlažemo opasnosti da zloupotrebimo sveto ime svoje vjere, a i zato jer se kadšto upotrebljavala katolička etiketa kako bi se opravdala držanja i djelatnosti koje,
ljudski gledano, nisu uvijek bile sasvim časne.

Budući da je svijet i sve drugo, jer je djelo Boga Našega
Gospodina, kršćanin se treba rame uz rame s ostalim
građanima posvetiti svim zemaljskim stvarima, boreći se da
se kloni vrijeđanja Boga – u borbi iz ljubavi. On mora braniti
sva dobra, koja potječu iz dostojanstva osobe.

Osobito je važno što on ne smije izgubiti iz vida dobrobit
osobne slobode. Samo ako bude znao braniti individualnu
slobodu drugoga, koja uvijek ujedno znači i osobnu odgovornost, moći će s ljudskom i kršćanskom čestitošću obraniti i svoju vlastitu slobodu. Ne mogu a da opetujući ne
ukažem na to da nam je Gospodin bez naše zasluge dao velik
nadnaravni dar: osobnu slobodu. Ona od nas ište čestitost,
djelotvorno zalaganje da svoj život razvijemo unutar
Božjega zakona, jer gdje je Duh Gospodnji, ondje je sloboda
(2 Kor 3,17). Bez toga usmjerenja ona se pokvari i pretvori u
razuzdanost.

Kristovo kraljevstvo jest kraljevstvo slobode: tu nema
drugih slugu osim onih koji se dragovoljno vezuju uz ljubav
prema Bogu. Blagoslovljeno ropstvo ljubavi, koje nas čini
slobodnima! Bez slobode ne možemo odgovoriti na milost;
bez slobode ne možemo se slobodno predati Gospodinu u
predanosti koja ima veoma nadnaravan razlog: jer nam se
upravo tako sviđa.

Neki od vas, koji me sada slušate, poznaju me već godi-
nama. Vi možete potvrditi da sam cijeloga života propovijedao osobnu slobodu s osobnom odgovornošću. Posvuda sam
je tražio i još je uvijek tražim kao što je Diogen tražio čovjeka. Svakoga dana sve je više ljubim, iznad sveg zemaljskog
ljubim je: ona je blago neprocjenjive vrijednosti.

Kad govorim o osobnoj slobodi, to nikako nije izgovor
kako ne bih govorio o pitanjima koja se – bila ona ma kako
opravdana – mene kao svećenika ne tiču. To jednostavno
nije moja stvar da obrađujem svjetovne i prolazne teme. One
pripadaju u zemaljsko i građansko područje, koje je Gospodin prepustio slobodnoj i jasnoj ljudskoj raspravi. Znam
također i to da svećenik uvijek mora izbjegavati ljudsku pristranost i da se njegova usta trebaju otvarati samo da bi duše
privodila k Bogu, njegovoj duhovnoj spasonosnoj nauci,
sakramentima koje je ustanovio Krist i duševnom životu
koji nas približava Gospodinu, dajući nam do znanja da smo
njegova djeca i zato braća svih ljudi bez iznimke.

Danas slavimo svetkovinu Krista Kralja. Očito je da ne
zloupotrebljavam svoju svećeničku službu ako kažem da
onaj koji bi htio Kristovo kraljevstvo tumačiti kao politički
program nije shvatio dubinu nadnaravnoga cilja vjere. On bi
tada počeo savjest drugih otežavati teretom koji nije Isusov,
jer jaram je moj sladak, a moje breme lako (Mt 11,30). Po-
trudimo se da zaista ljubimo sve ljude: ljubimo iznad svega
Krista i onda nam neće preostati ništa drugo doli u miroljubivom i razboritom životu s drugim ljudima ljubiti njihovu zakonitu slobodu.

Vedra djeca Božja

Možda mi sada želite reći. Ali malo je onih koji to žele
čuti, a još je manje onih koji su spremi to učiniti! Da, sloboda
je snažna, zdrava biljka, koja se slabo prilagođava na kamenom tlu, među trnjem ili na ugaženom putu (usp. Lk 8,5-7).
To nam je već bilo objavljeno još prije nego što je Krist došao na zemlju.

Sjetite se riječi drugoga psalma: Zašto se bune narodi,
zašto puci ludosti snuju? Ustaju kraljevi zemaljski, knezovi
se rote protiv Jahve i Pomazanika njegova (Ps 2,1-2). Vidite
li? Ništa novo: otpor prema Kristu još prije njegova rođenja;
otpor protiv njega dok je miroljubivo hodao stazama Palestine; progoni onda, progoni danas, napadima na udove nejgova
mističnog i stvarnog Tijela. Zašto tolika mržnja, zašto to
gaženje po čistoj bezazlenosti, zašto posvuda to potiranje
slobode savjesti?

Skršimo okove njihove i jaram njihov zbacimo (Ps 2,3)!
Oni lome slatki jaram i zbacuju sa sebe njegov teret, divan
teret svetosti i pravde, milosti, ljubavi i mira. Oni bjesne protiv ljubavi, rugaju se nejakoj dobroti Boga koji se odriče legija anđela što bi Ga mogli braniti (usp. Iv 18,36; Mt
26,52-54). Možda bi i pokušali da se s tim Bogom sporazume ako bi On pristao na takav kompromis i ako bi, da udovolji veliku broju krivaca, žrtvovao nekolicinu nedužnih. No
to nije Boja logika. Naš je Otac zaista otac, spreman oprostiti tisućama koji čine zlo, ukoliko ondje nađe samo deset
pravednih (usp. Post 18,32). Oni kojima ravna mržnja ne
mogu shvatiti to milosrđe, a tobožnje nekažnjavanje na zemlji još ih više jača u njihovoj nepravdi.

Smije se onaj što na nebu stoluje, Gospod im se podruguje. Tad im veli u svom gnjevu, žestinom ih on zbunjuje (Ps
2,4-5). Kako je opravdana srdžba Božja! Kako je pravedan
njegov gnjev, kako je veliko njegovo milosrđe!

Ta ja kralja svog postavih nad Sionom, svojom svetom
gorom. Obznanjujem odluku Jahvinu: Gospodin mi reče:
“Ti si sin moj, danas te rodih” (Ps 2,6-7). Milosrđe Boga
Oca dalo nam je njegova Sina za Kralja. Kad On prijeti, blag
je; On nam nagovještava svoju srdžbu i daruje nam svoju
ljubav. Ti si moj sin: obraća se Kristu, a obratit će se tebi i
meni ako se odlučimo biti alter Christus, ipse Christus.

Riječi ne mogu više slijediti srce koje je ganuto pred
Božjom dobrotom. On nam kaže: Ti si moj sin; ne neki stranac, ne neki sluga s kojim se dobrohotno postupa, ne prijatelj, što bi već bilo dovoljno mnogo. Sin! On nam poravnava
put da bismo s Njim živjeli sinovsko strahopoštovanje,
usuđujem se čak reći: i s nehajem sina prema Ocu koji nema
srca da mu bilo što odbije.

A oni brojni koji ostaju u nepravdi? Da, ali Gospodin je
uporan: Zatraži samo, i dat ću ti puke u baštinu, i u posjed
krajeve zemaljske. Vladat ćeš njima palicom gvozdenom, i
razbit ih kao sud lončarski (Ps 2,8-9). To su čvrsta obećanja i
ona dolaze od Boga: ne možemo ih prečuti. Nije Krist uza-
lud Otkupitelj svijeta; On vlada uzdignut s desne Ocu. Te su
riječi strašan nagovještaj onoga što svakoga pojedinoga
čeka kad prođe život, koji je zacijelo prolazan; i na koncu
povijesti čeka na sve kojima je srce otvrdlo u zlu i očaju.

Ipak, Bog koji bi uvijek mogao biti pobjednik radije uvjerava: Opametite se sada, vi kraljevi, urazumite se, suci zemaljski. Služite Jahvi sa strahom, s trepetom se pokorite
njemu, da se ne razgnjevi te ne propadnete na putu, kad
uskoro plane srdžba njegova (Ps 2,10-13). Krist je Gospodin, Kralj: I mi vam navješćujemo Radosnu vijest da je
obećanje dano našim ocima ispunio Bog nama, njihovoj djeci, uskrisivši Isusa, kako i stoji pisano u drugome psalmu:
“Ti si sin moj, ja te danas rodih”…

Tako braćo, znajte da vam se po ovom navješćuje oproštenje grijeha. Od svega od čega se niste mogli opravdati
Mojsijevim zakonom, po ovome se opravdava svaki koji vjeruje. Dakle, pazite da vas ne stigne što je rečeno u Proroci-
ma: “Gledajte, preziratelji, snebivajte se i nestanite!” Evo u
ovo vaše vrijeme izvodim djelo – djelo koje ne biste vjerovali
kad bi vam tko pričao (Dj 13,32-33; 38-41).

To je djelo spasenja, Kristovo kraljevstvo u dušama, izraz Božjega milosrđa. Blago svima koji se njemu utječu (Ps
2,13)! Mi kršćani imamo pravo veličati Kristovo kraljevsko
dostojanstvo; jer, iako prevladava nepravda i mnogi ne žele
to kraljevstvo ljubavi, u samoj ljudskoj povijesti koja je poprište zla, na čelu korača djelo vječnoga spasenja.

Božji anđeli

Ego cogito cogitationes pacis et non afflictionis (Jr
29,11), ja namjeravam naume mira, a ne nesreće, govori Gospodin. Budimo ljudi mira, ljudi pravednosti, ostvarimo dobro i Gospodin neće za nas biti Sudac, već prijatelj, brat,
Ljubav.

Pratili nas Božji anđeli na tom zemaljskom putu, - na radosnom putu! Prije rođenja našega Otkupitelja, piše sveti
Grgur Veliki, izgubismo prijateljstvo anđela. Istočni grijeh i
naši svakodnevni grijesi udaljili su nas od blistave čistoće…
No od trenutka kada smo ponovno priznali svoga Kralja i
anđeli su nas opet priznali sugrađanima.

I budući da je Kralj nebeski htio poprimiti zemaljsko
tijelo, na anđele naša bijeda više ne djeluje odbojno. Oni se ne
usuđuju da tu prirodu, koju obožavaju i u osobi Kralja nebeskoga, manje cijene nego svoju vlastitu. I više im se ne čini
da bi bilo neprikladno na čovjeka gledati kao na druga
(Grgur Veliki, In Evangelia homiliae, 8,2; PL 76,1104).

Marija, sveta Majka našega Kralja, Kraljica našega srca,
brine se o nama kako to samo Ona znade. Majko milosrdna,
prijestolje milosti, molimo te, pomozi nam da svoj život, a
također život svojih bližnjih, sastavimo stih po stih kao jednostavnu pjesmu ljubavi, quasi fluvium pacis (Iz 66,12), kao
rijeku mira. Jer Ti si more neiscrpnoga milosrđa: Sve rijeke
teku u more, i more se ne prepunja (Prop 1,7).

Sv. Josemaria Escriva