Ljeta u Fonzu

Djeca su se jako veselila ljetnim praznicima u Fonzu u srpnju i kolovozu. Kada je došlo vrijeme spakirali bi torbe i kovčege sa svim stvarima koje bi im uopće mogle zatrebati.

Josemarijini baka i djed, Don José i Doña Constancia, živjeli su u Fonzu. Bili su to roditelji njegovog oca. Svakog bi ih ljeta baka dočekivala sa snažnim zagrljajem i poljupcima. „Kako vas je lijepo vidjeti! Kakav je bio put? Jeste li se lijepo ponašali djeco? Uđite, čekaju vas hladan pića!“

Baka Constancia bila je jako pobožna i tijekom dana običavala je moliti krunicu. Josemaria je naučio malenu molitvicu koju je obično molila između desetica, „Podne je i Isus nije još stigao. Tko je taj sretnik koji ga ima kraj sebe?“

Naučila je Josemariju da kada primi svetu Pričest, tada je on taj sretnik koji čuva Isusa u svom srcu.

Naša Gospa u Snu

U crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Fonzu bio je kip naše Gospe kako spava. Svetkovina Uznesenja pada usred ljetnih praznika, 15.kolovoza. Bio je to veliki dan i sve su obitelji u Fonzu išle u crkvu i vodile sa sobom djecu.

Za Josemarijinu sestru Chon to je bio zaista poseban dan: bio je to njezin rođendan i imendan jer je Chon skraćeno od Maria de la Asunción – Marija od Uznesenja! Obukla bi svoju najljepšu slavljeničku haljinu. Djeca i njihovi Anđeli Čuvari zajedno bi pošli na Misu, sretni što slave blagdan naše Gospe. Čim bi ušli u crkvu, maleni Urar (Anđeo Čuvar svetog Josemarije) duboko bi se poklonio Isusu u Presvetom Sakramentu i tada bi pozdravio sve tisuće Anđela koji su čuvali stražu pred Svetohraništem.

Svi bi anđeli u crkvi pogledali Josemariju. Maleni bi se Urar važno osmjehnuo; znao je da Isus i naša Gospa posebno vole Josemariju.

Tijekom Mise kip naše Gospe u snu bio je otkriven i okružen svježim cvijećem. Bio je otkriven samo osam ili deset dana nakon slavlja Uznesenja; sve drugo vrijeme bio je pokriven velom.

To je na djecu ostavilo jak utisak pa se u njihovim srcima ukorijenila nježna pobožnost prema našoj Gospi u snu.

Carmen i Josemaria uzeli bi Chon za ruku i puni poštovanja otišli bi naprijed da pogledaju našu Gospu kako spava. Njezino lice bilo je blago rumeno s izrazom vedrine i mira. Stajali bi i gledali je kratko vrijeme, a tada bi joj prišli i nježno poljubili obraz.

Iz jaja izravno u vodu

Carmen, kojoj je tada bilo trinaest, naučila je šivati i heklati i jako je voljela biti s majkom jer tolike je stvari od nje mogla naučiti. Uključujući i kako biti ekonomičan…

„Od konca kojeg baciš, đavao pravi uže“, govorila bi joj Doña Dolores.

Josemaria i Chon tog su ljeta bili nerazdvojni. Zajedno su čitali knjige ili trčali kroz polja i igrali se sve do večeri. Skupljali su kukce, leptire i kamenčiće i činilo se da svakog dana otkrivaju nešto novo.

“Chon, gdje si?”

“Ššššš! Josemaria, dođi! Pogledaj!”

Chon se naginjala preko ruba potoka, prsta stavljenog preko usta. Leglo malenih pataka upravo je izašlo iz svojih jaja i pištali su oko svoje majke. I na njihovo iznenađenje, majka-patka otišla je ravno u potok i skliznula u vodu.

“Patka je otišla u vodu – a maleni pačići otišli su za njom!”

“Pogledaj malene! Iz jaja ravno u vodu!”

Navečer bi svojoj majci pričali sve što su vidjeli.

“Tamo su bili pastiri, imali su magarca, natovarenog skroz do ušiju. A jedan od pastira nosio je na ramenima tek rođeno janje, i dopustio je Chon da ga podragi.”

“Neki su tek izleženi pačići skočili ravno u vodu bez da su prvo učili plivati.”

“A kruh je upravo izašao iz peći, mama!” prekinula bi Chon. “Dobili smo malenu ptičicu načinjenu od kruha!”

Paulina Mönckeberg, Vida y venturas de un borrico de noria, 2004

Ediciones Palabra, S.A., 2004