John je naučio od svetog Josemarije da napraviti mjesta za Boga u svom životu znači pronaći i pravo mjesto za svoju obitelj, kao i za prijatelje, bez da napusti svoju glazbu.

"Zovem se John i sviram čelo od svoje jedanaeste godine. Vođa sam čelista u Kitchener-Waterloo simfonijskom orkestru. Prvi puta sam čuo za Opus Dei od svog prijatelja glazbenika. Tada nisam bio katolik, bavio sam se drugim stvarima. Taj moj prijatelj iz orkestra me zaista impresionirao. U jednom trenutku sam ga uhvatio kako, da tako kažem, svira violinu za Boga.

Glazba je za mene bila nešto samo malo manje od droge.

Knjige, slike i glazba su prekrasne stvari. No, mogu vas posve zaokupiti i postati same sebi svrhom. Možete živjeti sasvim za njih. Nakon što sam ih počeo pokušavati ponuditi Bogu, za mene to više nije bilo tako.

Naposlijetku sam se oženio i imam obitelj. Ove stvari radim također i za njih. Postaviti prioritete pravilno. Mislim da je to jedna od stvari koja se promijenila. Jer u glazbi sam mogao jednostavno poludjeti. Potpuno utonuti u nju. No, znate, glazbu zaista ne možete ponijeti sa sobom. Ona je zapravo samo sredstvo.

Glazbenici su poznati po svojoj ekscentričnosti. Pogotovo skladatelji. Beethoven se na primjer toliko naprezao kako bi skladao svoju glazbu. Počupao si je svu kosu, puno je patio, zaista se jako naprezao. Ili na primjer Mozart, za kojeg se činilo da mu glazba bez napora jednostavno iscuri iz tijela, a on ju samo zapiše. Prekrasno. Ali, ako pogledate njihove živote, uvidite nered. Mozart je puno kockao i slično. Kako može takva osoba... Što je s njegovom uzvišenom glazbom?

No, oni su jednostavno bili nadareni. Bili su veliki. On su to mogli činiti. Imali su fantastičan dar i na njega su se usredotočili. I tako su činili stvari. No, ja sam uvijek osjećao da tako ne mora biti. Ne mora postojati proturječje.

Ukoliko imam redoviti plan po kojem pokušavam živjeti svoju vjeru svaki dan, to mi zaista pomaže da stavim glazbu na njezino mjesto. Ona je prekrasna, ali nije sve."