Tako se moraš vladati da tamo gdje jesi bude “dobrog raspoloženja” – radosti – što je plod nutarnjeg života.
Kovačnica, 151
Bog se brine o najsitnijim stvarima svojih stvorenja da bi i mene i svakog pojedinog od nas zazvao našim imenom (usp. Iz 43,1). U toj sigurnosti koju nam daje vjera vidimo svoju okolinu u novom svjetlu i to da je doduše sve isto no ipak sve sasvim drugačije, jer je sve izraz Božje ljubavi.
Tako se naš život pretvara u trajnu molitvu, u neprestanu
vedrinu i u postojani mir, u zahvaljivanje kojim kitimo časove
i časove. Slavi duša moja Gospodina, reče Marija, duh
moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo
pogleda na neznatnu službenicu svoju. Gle! Odsad će me
blaženom zvati svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni,
čije je ime sveto (Lk 1,46-49).
Susret s Kristom, 144
“Zadovoljan?” – Zamislio sam se nad tim pitanjem.
– Još nisu izmišljene riječi koje bi izrazile sve
ono što se osjeća – u srcu i volji – pri spoznanju da
si dijete Božje.
Brazda, 61
Nećemo nikada postići istinsku radost, vrhunaravnu iljudsku, “pravo” raspoloženje, ako ne budemo “doista” nasljedovali Isusa; ako nismo ponizni, poput Njega.
Kovačnica 590
Ne zaboravi: katkad je potrebno imati oko sebe nasmijana lica.
Brazda, 57
Radost čovjeka Božjega, žene Božje, mora se prelijevati: nepomućena, zarazna, privlačna… jednom riječju, mora biti tako nadnaravna,
tako priljepčiva i tako naravna da zanosi druge za kršćanske puteve.
Brazda, 60
Smrknuto lice, osoran nastup, smiješna vanjština, antipatično ponašanje: nadaš li se tako oduševiti druge da slijede Krista?
Put, 661
Pokora znači pokazati najveću ljubav prema drugima, počimajući od tvojih najbližih.To je pažnja uz veliku tankoćutnost prema izmučenima, molesnicima i patnicima. To je strpljivost s ljudima koji
su dosadni i neprilični.Pokora znači da mi svoje planove prekinimo ili promijenimo ako to prilike traže - pogotovo dobri i razboriti interesi naših bližnjih.
Pokora se satoji u tome da dobre volje podnosimo na tisuće malih nedaća svakodnevice; da ne napustimo svoj posao, iako ti je ponestalo onog poleta kojim si započeo; da sa zahvalnošću jedemo ono što dođe na stol i da ne dosađujemo svojim ja.
Prijatelji Božji, 138