Marta Brancatisano, spisateljica, razvila je nekoliko misli svetog Josemarije o braku i ljubavi Božjoj u svom članku „Raj zaljubljenih“, objavljenom u L’Osservatore Romano. „Učenja svetog Josmearije Escrive – objašnjava – pozivnica su za ponovo otkrivanje ljubavi u njezinoj punini, kao potpunog i živog ljudskog iskustva koje uključuje cijelu osobu.“

Ako svaki svetac ima istaknutu određenu vrlinu, mislim da bi najznačajnija osobina svetog Josemarije Escrive bila „potreba za prenošenjem poruke“ koju je izražavao svojim životom i učenjima. Njegova se zadaća sastojala u prenošenju poruke – da je svetost za svakoga i da se ta svetost može pronaći usred svakodnevnih aktivnosti. Objasnio je to tako što je sve učinio razumljivim i pristupačnim onima koji su ga željeli slijediti. Kao rezultat toga, njegova se učenja lako prenose i ne sastoje se samo od serije sistematičkih pravila. Zato se služio cijelim nizom medija: pismima, razgovorima, putovanjima, čak i filmom, zahvaljujući kojima još uvijek imamo živu sliku njega.

Što se, primjerice, braka tiče, njegova teološka mudrost nije zatvorena u knjigama enciklopedijske prirode. Upravo suprotno, njegova se pisanja pojavljuju u obliku propovijedi, razgovora i dokumentiranih sjećanja bezbrojnih pojedinaca koji su imali tu čast poznavati ga. I ja sam također imala ovu čast.

Kada bi se obraćao oženjenom muškarcu sveti Josemaria Escriva bi rekao: „Tvoj put u nebo jest tvoja žena“. Jednostavna rečenica poput ove bila je često upućena mladim bračnim parovima i roditeljima. Iako se možda moglo učiniti ironičnim tonom, postoji dubina i svježina koja zahtijeva daljnja objašnjenja. Ovom tvrdnjom Josemaria Escriva nadilazi ideju da obaveze braka nisu u vezi s odgovornostima prema Bogu. Ove riječi dozvoljavaju daljnje shvaćanje sistematske veze između Boga i oženjenih pojedinaca i to na načina da je nemoguće postaviti hipotezu da je potpuni kršćanski život van dosega bračnog života. Prema tome, može se povući paralela između Boga i zaručnika: oboje od svoga partnera žele da žive u braku.

Ovakav pogled zahtijeva razumijevanje braka, ljudske ljubavi i prenošenja života. Ne trebaju nove norme, već radije nov duh življenja i shvaćanja vrijednosti braka. On svakog od zaručenih obasipa osobnom odgovornosti, jer svatko je pozvan biti lik u jednoj nezamjenjivoj drami Božjeg providonosnog plana. To znači pronositi stanice ljubavi i života u kojima se može vidjeti odsjaj Stvoriteljeva lica.

Shvatiti brak kao primarnu i temeljnu vezu, a u isto vrijeme i kao put sjedinjenja s Bogom, također pomaže shvatiti i značenje djevičanstva, koje je Krist obilježio kao privilegirano stanje u planu spasenja. Brak obasjava značenje djevičanstva, i obrnuto. Daleko od suprotnosti „svetoj“ Božjoj ljubavi, ljudska je ljubav most, put koji nas prirodno vodi k Bogu. Nadilazeći njezinu ontološku strukturu, djevičanstvo je također i ljubavna pjesma ljudskoga bića koje ljubav pronalazi izravno grleći Boga.

Kada se obraćao ženama, Josemaria Escriva je primijetio: „Vi ste psiholozi i upravo je zato vaša greška kada stvari ne idu dobro.“ Zapravo, moglo bi biti teško prihvatiti ovu primjedbu, međutim, ovaj slobodni paradoks naglašava poseban položaj koji žene imaju u dinamici jedne veze. Jednako tome, Ivan Pavao II u svom apostolskom pismu Mulieris Dignitatem (1988.) daje antropološko i znanstveno objašnjenje važnosti žena.

Dubljim razumijevanjem psiholoških sposobnosti žena, Josemaria Escriva nastoji identificirati ontologijsku vezu između Boga, Stvoritelja i žene. Ona je biće koje u sebi nosi drugo ljudsko biće (čovjeka i sina). Ona osjeća i zna ovu stvarnost u sebi. Intimno su povezani jer ga drži u svome naručju. Svojim životom ona upravlja na vrlo izravan i prirodan način.

Nažalost, žena našega doba nastoji otkazati ovaj aspekt svoga bića, poricanjem koje je više psihološko nego stvarno. Često se odnosi prema muškarcima na jedan tipični muški način, hladnim agresivnim držanjem. Unutar osobne veze, njezino odbijanje materinstva reflektira njezino odbijanje muškaraca.

U ovom kontekstu riječi ovoga sveca zvuče poput autentičnog izazova ženama. Spoznajući istinsko žensko stanje, žene su pozvane dublje uroniti u istinsko značenje ženstvenosti. Na taj način, ne provode svoj osobni pothvat, već zadaću istinskog općeg interesa.

Josemaria Escriva često je pitao ženidbene parove: „Voliš li svoju ženu? Voliš li svoga muža? Voliš li također i njegove mane?“ Čini se kao da pomalo zadirkuje i da je ironičan. Ali iza ovih pitanja leži istančano antropološko razmatranje što otkriva veličinu odnosa između parova po pitanju ekonomije spasenja. Također pokazuje da je uzajamna pomoć primarna dimenzija postojanja ljudskih bića kao njegovih sinova i kćeri.

Kada su osjećaji jedini sastojak ljubavi, vrlo je lako i „pravedno“ u današnje vrijeme ljubav kvalificirati kao nešto prekrasno samo dok ta ljepota traje. Bilo bi također vrlo lako smatrati nešto dobrim samo dok je prijatno, i gledati na nju kao na slobodnu dok ona to nije. Kada ljubav postaje „teška“, znači da to nije ljubav i može se promijeniti. Međutim, u vezi sa stvaranjem i otkupljenjem, ljudsko biće nije nešto što se može odbaciti jer Stvoritelj to stvorenje voli kao svoga sina ili kćer.

Neprestano i istinski živjeti ovakvu ljubav ne ovisi o sreći, već na spoznaji da je voljeti ponekad teško i važno je to svjesno prihvatiti. Baš kao da riječi svetog Josemarije Escrive prirodno reflektiraju poteškoće koje mogu nastati: „Sada, zaista vas volim, sada kad ste stari i ružni, sada dok me vrijeđate, sada kada me napuštate…“ Kao da nam ove riječi pomažu na neki način dekodirati otajstvo ljubavi.

Ljubav je osjećaj, ali također uključuje i razum; instinkt je, ali i ustrajnost; velika je radost, čak i usred boli. Učenja svetog Josemarije Escrive poziv su ponovnom otkrivanju potpune kompleksnosti ljubavi, kao potpunog i vitalnog ljudskog iskustva koje uključuje čitavu osobu.

L'Osservatore Romano, 6.listopada, 2002.