Naslovna stranica SvjedočanstvaRazgovor s Rosaliom Lopez
Svjedočanstva

Razgovor s Rosaliom Lopez

Rosalia Lopez živjela je u Rimu od 1946.g., a došla je na poziv svetog Josemarije. Odlučila se pridružiti Opusu Dei jedva nekoliko mjeseci ranije...

2013.7.25

Tagovi: Ljubav prema Bogu, Vjera, Molitva, Papa, Osobnost, Prisutnost Božja, Služenje, Posao, Administracija, numerarija pomoćnica
Dok radiš, reci mu da ga voliš
Rosalia Lopez živjela je u Rimu od 1946.g., a došla je na poziv svetog Josemarije. Odlučila se pridružiti Opusu Dei jedva nekoliko mjeseci ranije dok je radila u odjelu za dobavljanje hrane ili „administraciji“ prvog studentskog doma Opusa Dei u Bilbau. Od 1946. sve do smrti svetog Josemarije 26.lipnja 1975.g., Rosalia je radila u sjedištu Opusa Dei u Rimu.

Koja je vaša zadnja uspomena na svetog Josemariju?
Vidjela sam ga posljednjeg dana njegova života za vrijeme doručka prije nego li je otišao u Villa delle Rose u Castelgandolfu, gdje je imao druženje sa svojim kćerima sa svih pet kontinenata. No ono čega se najživlje sjećam dogodilo se dan prije. Nakon što je završio s ručkom i prije nego li je napustio blagovaonicu, zahvalio mi se: “Puno vam hvala, Rosalia, kćeri moja, što ste nas tako dobro pazili.“ Uvijek je bio vrlo zahvalan, ali mi se učinilo da je ovo rekao na drugačiji način, sa značenjem koje se protezalo dalje od službe koju sam svojim poslom učnilila u tom trenutku. Bila sam vrlo dirnuta, a da nisam znala zašto i rekla sam Blanci Fontan koja je bila tamo: „Otac mi se zahvalio na poseban način.“ Blanca to nije shvatila previše ozbiljno, jer je znala koliko sam ja osjećajna. Slijedećeg dana, bez da smo ponovno razgovarali, Otac je otišao na nebo.

Toliko ste godina živjeli blizu nekoga koga je sveti Otac Ivan Pavao II kanonizirao 6.listopada 2002. Jeste li tada shvaćali da je on Božji čovjek?
Da, Otac je vodio do Boga, s njim se učilo kako voljeti našeg Gospodina. Sjećam se da sam jedan dan brisala prašinu, a on je došao i pitao me: „Kćeri moja, koliko si čina ljubavi napravila danas?“ Ja sam rekla: “Što su čini ljubavi, Oče?“ On je objasnio: „Gledaj, ono što sada radiš ponudi Bogu našem Gospodinu i dok to činiš, reci mu da ga voliš.“

Što je bilo posebno u njegovu karakteru?
Bio je pravi Otac, pun ljubavi i vrlo zahtjevan. Jako nas je volio, bio nam blizu i pomagao nam. Vidjela sam ga dok je spremao krevete, čistio, spremao stvari na mjesto i pospremao. On nije razlikovao poslove; smatrao je da su svi važni i da ih sve treba dobro napraviti za ljubav Božju. Njegovi sinovi i kćeri su mu bili najvažniji. U ljeto 1962.g. proveo je nekolko tjedana u Londonu. Išla sam i ja sa još nekim ljudima, kako bih se brinula za kuću u kojoj je boravio. Kada je shvatio da je dan kada su se planirali vratiti u Rim moj imendan, 4.rujna, promijenio je karte. “Kako bismo mogli otići kada ova moja kćer ima imendan?“, rekao je. Svaki dan smo imali druženje s njim i s don Alvarom pa ga nije htio propustiti ni toga dana.

Ostale uspomene?
Prvi mjeseseci u Rimu su bili posebni. Kad smo stigli u Rim, Otac i don Alvaro su nas dočekali na aerodromu. Prije nego što smo došli u stan na Piazzi Leonina u kojem smo trebali ostati, on je oprao suđe i pospremio kuhinju da izgleda lijepo za nas. Za večeru smo im te večeri dali omlet od piletine i krumpira koji smo ponijeli u avion jer smo znali da u Rimu nema dovoljno hrane i da su gladni. To je bilo netom nakon rata. Nisu imali novca. Kada je Otac pozvao crkvene ljude na ručak da im objasni Opus Dei, kuhali smo na pećima na ugalj koje smo koristili kako bismo grijali zgradu. Nedostajale su nam osnovne stvari, no uspijevali smo s malo dovitljivosti i pomoći svetog Josemarije.
Dok sam radila kućne poslove, često sam ga viđala u molitvi na terasi, kako gleda prema paipnskim stanovima: bilo je očito da se molio za Papu.

Još jedna uspomena je iz 27.travnja 1954.g., kada sam ja mislila da je Otac „umro.“ Kad sam došla u blagovaonu don Alvaro je radio na Ocu, koji je imao krizu zbog dijabetesa od kojeg je godinama patio i pokušavao je navesti Oca da proguta malo šećera. Zamolio me da pozovem liječnika. U tom sam trenutku mislila da je Otac mrtav.
Tog istog poslijepodneva, Otac i don Alvaro su se vratili u kuću kroz vrata u ulici Sacchetti broj 36, umjesto kroz ulaz u Viale Bruno Buozzi kao što su to inače činili. Ja sam to shvatila kao mali čin dobrote, kako bi nas umirili da vidimo da se potpuno oporavio. Kasnije nas je zamolio da mu napravimo običan omlet. Kad me slijedeći dan vidio, rekao je „Rosalia, sada mi možeš dati šećer, jer sam izliječen od dijabetesa.“
Često mi je govorio: „Kada prolaziš pored slike Naše Gospe u prolazu, zamoli je neka čuje Očevu molitvu.“

Rosalia, što biste željeli naglasiti u ovom razgovoru?
Koliko je vjere imao Otac. Sve je povjeravao molitvi, jer je znao da je Djelo Božje. Kada su nastale poteškoće, govorio bi: „Molim vas, molite se!“ Svo ovo vrijeme sam gledala kako je Djelo raslo. To je zbog Očeve vjere: sve što je rekao se ostvarilo. Djelovao je i s velikom nadom; motivirala ga je želja da dosegne nebo i vidi našeg Gospodina. I puno ljubavi za Boga i svakog čovjeka.