24.prosinca ukrali su mi torbicu. U njoj nisam imala puno novaca, ali bilo mi je jako žao ostat bez svih kartica i još nekih drugih dragih stvari. Imam veliko povjerenje u svoga "dobrog prijatelja svetog Josemariju", kako ga obično zovem, pa sam ga zamolila da mi je pomogne vratiti. Obećala sam mu da ću pisati o ovoj uslugi i izmoilla sam molitvu s molitvene kartice. Bio je to strašan dan: trebala sam sve prijaviti policiji, blokirati sve kartice, predati zahtjev za novu osobnu kartu i vozačku dozvolu... popisu nikad kraja. Uz sve to imala sam i obiteljskih problema već neko vrijeme, tako da mi se krađa torbice činila kao završna točka koja će mi pokvariti Božić. Te večeri, malo prije nego sam trebala krenuti pridružiti se svojoj obitelji za Božić, nazvao je moj brat i dao mi broj žene koja je pronašla moje stvari, razbacane po zemlji, i to skoro sve što je u torbici bilo osim novca i mobilnog telefona. Nazvala je njega jer sam u torbici imala njegov broj, na komadiću papira. Otišla sam k njoj i ona mi je vratila stvari i objasnila kako ih je pronašla. Vraćajući se, prošla sam ulicom gdje se sve to dogodilo. Znala sam da ako mi je sveti Josemaria učinio ovu uslugu, on će je i dovršiti. Naravno, tamo, ispod parkiranog automobila, nalazila se sama torbica i dvije stvari koje su nedostajale. Da bih ispunila svoje obećanje, pišem vam o tome što se dogodilo. Ono što me najviše iznenađuje jest sigurnost koju sam osjećala da ću sve pronaći. Ne trebam ni reći da mi je prije ovoga sveti Josemaria bezbroj puta pomogao, primjerice u pronalaženju parkirnog mjesta kada se to činilo nemogućim... a i u drugim stvarima koje nisu toliko malene.