Zašto Godina vjere? Ovo nije retoričko pitanje i zahtijeva odgovor, osobito uoči velikih očekivanja koja se naziru u Crkvi kod ovakvog događaja.
Benedikt XVI dao je prvu motivaciju kada je objavio: „Zadaća Crkve, poput one Kristove, prvenstveno je da razgovara s Bogom, da se sjeća svog suvereniteta, da sve podsjeti, osobito kršćane koji su izgubili vlastiti identitet, na pravo koje Bog ima nad onim što njemu pripada, odnosno, nad našim životom. Osobito kako bi dao svježu pokretačku snagu zadaći cijele Crkve da izvede ljude iz divljine u kojoj se često nađu, na mjesto gdje je život, prijateljstvo s Kristom to koje nam daje život u punini.“
Ovo je glavna svrha kako ne bi zaboravili što to karakterizira naš život: vjera. Postojati u pustinji, donoseći tišinu onih koji nemaju što reći, primamo radost vjere i govorimo o njoj na novi, obnovljeni način.
Ova godina prema tome ima za prvi cilj cijelu Crkvu kako bi ona u vremenima ovih dramatičnih kriza vjere koje dotiču brojne kršćane, bila sposobna još jednom i s obnovljenim entuzijazmom pokazati istinsko Kristovo lice.
To je godina za sve nas jer kroz neprestano putovanje vjere osjećamo potrebu da ponovo ojačamo naše korake koji s vremenom postaju umorni i spori te da postanemo pravi svjedoci. Oni koji prepoznaju svoju slabost koja često poprima oblik u indiferentnosti i agnosticizmu kako bi se pronašao izgubljeni smisao i kako bi se razumjela vrijednost pripadanja zajednici, pravi protuotrov golom individualizmu našeg vremena ne mogu isključiti.
U “Porta Fidei”, međutim Benedikt XVI piše da su ta „vrata vjere uvijek otvorena“. To znači da se nitko ne smije osjećati isključenim u pitanjima smisla života i u važnim pitanjima koja nam se nameću u pogledu trajanja kompleksne krize koja još više nameće pitanja i zasjenjuje nadu. Postavljati pitanje vjere ne znači udaljavati se od svijeta, već znači biti svjestan odgovornosti koju svi imamo što se tiče humanosti u ovom povijesnom trenutku.
Godina kada bi se molitva i razmatranje mogli lakše kombinirati s inteligencijom vjere, što za sve treba biti neophodna potreba. Ne smijemo dopustiti da vjernici srljaju u različita polja znanosti kako bi svoj rad učinili više profesionalnim, a da sami budu slabog i nedovoljnog znanja o vjeri. To je neoprostivi manjak ravnoteže koji ne dopušta našem osobnom identitetu da raste i koji nam onemogućuje da odgovorno donosimo odluke.
Rino Fisichella.
Objavljeno u L'Osservatore Romano