Križ. Jednostavan odgovor?

Kad govorim o bolu, ne govorim o nekoj teoriji. Ne radi se o nekom stranom iskustvu kad vam `elim urezati u pamet da vi, kad osjetite okrutnost patnje i potresnost duše, trebate pogled upraviti prema Kristu.

Kršćanin ima samo jedan autentičan i definitivan

odgovor: Krist na križu, Bog koji pati i umire; Bog koji

nam daje svoje Srce, koje je radi ljubavi prema svima

probodeno kopljem. Naš Gospodin mrzi nepravdu i osuđuje onoga

tko je čini; ali On je dopušta, jer On poštuje slobodu svakoga

pojedinca. Naš Gospodin nije uzrok patnje kod stvorenja, ali

On je tolerira, jer ona nakon istočnoga grijeha čini dio ljudskog

života. Ipak, na poticaj svoga Srca punog ljubavi, nateretio je na sebe, s Križem, sve ove patnje: našu bol, našu tugu, našu tjeskobu, našu glad i žeđ za pravdom.

Kršćansko naučavanje o boli nije nikakva jeftina utjeha.

Kao prvo, ono ište prihvaćanje patnje, koja je zaista svojstvena

ljudskom životu. No tamo gdje je Križ, tu je i Krist,

Ljubav; budući da sam se trudio po tome živjeti, kažem vam

sada, ne bez radosti, da je i u mom životu bilo boli i da sam

više puta zamalo proplakao. Ponekad sam i ja morao iskusiti

odvratnost nepravde i zla te nelagodnost, jer unatoč svoj dobroj

volji i svim naporima ne mogoh pomoći u takvim bezočnim situacijama.

Kad govorim o bolu, ne govorim o nekoj teoriji. Ne radi

se o nekom stranom iskustvu kad vam želim urezati u pamet

da vi, kad osjetite okrutnost patnje i potresnost duše, trebate

pogled upraviti prema Kristu. To je lijek, jer prizor Golgote

navješćuje svim ljudima da se brige i teškoće moraju posvećivati

ako želimo živjeti u jedinstvu s Križem.

Naše će tjeskobe, ako živimo kršćanski, postati kajanje i

naknada u udioništvovanju u sudbini i životu Isusovu, jer On

je dragovoljno i iz ljubavi prema ljudima želio iskusiti svu

moguću bol, svaku vrst patnje. On je rođen, živio i umro u siromaštvu; mrzili su Ga, ponižavali, prezirali, klevetali i nepravedno osudili; bio je izdan, i od svojih učenika ostavljen

na cjedilu; oćutio je što znači osamljenost, gorčina kazne i

smrt. Još uvijek Krist trpi u svojim udovima, u svemu

čovječanstvu na zemlji, On mu je Glava, Prvorođenac i Otkupitelj.

Bol se nalazi u planovima Božjim.

Bol se nalazi u planovima Božjim. To je stvarnost, iako

nam je teško shvatiti. Također i Isusu Kristu, kao čovjeku,

to je bilo teško: Oče! Ako hoćeš, otkloni ovaj kalež od mene!

Ali neka ne bude moja, nego tvoja volja (Lk 22,42). U toj napetosti između muke i prihvaćanja volje Očeve Isus ide spokojno

u smrt, opraštajući onima koji Ga pribijaju na križ.

Upravo to nadnaravno prihvaćanje patnje zacijelo predstavlja

istodobno najjače osvajanje srca. Krist pobje|uje

smrt tako što umire na križu; Bog iz smrti izvlači život. Stav

Božjeg djeteta nije neko pomirenje s tragičnom sudbinom,

već radost čovjeka koji već sluti pobjedu. U ime pobjedonosne

Kristove ljubavi mi kršćani moramo svugdje na zemlji

našim riječima i našim djelima sijati mir i radost. Moramo se

boriti – borba za mir – protiv zla, protiv nepravde, protiv grijeha,

i na taj način naviještati da sadašnje čovjekovo stanje

nije konačno, da će ljubav Božja, koja se pokazuje u Kristovu

Srcu, i među ljudima izvojevati divni duhovni trijumf.

Susret s Kristom 168