Josemaria Escriva. Osnivač Opusa Dei - Na današnji dan http://www.hr.josemariaescriva.info/ <![CDATA[21.10.1960.]]> Primio je počasni doktorat Sveučilišta u Zaragozi. U svom je obraćanju rekao: „Prošlo je više od trideset i pet godina otkada sam napustio predavaonice Sveučilišta u Zaragozi i aragonsku zemlju u kojoj sam rođen. Sve te godine nisu izbrisale iz mog pamćenja sjećanje na Sveučilište i zemlju, niti je izblijedjela ljubav koju prema njima osjećam u svom srcu. Bilo da sam u Rimu, Vječnom Gradu, blizu Petrove grobnice, ili putujem po Europi, sjećanje na njih je vrlo živo u meni.”]]> <![CDATA[20.10.1931.]]> „Gospodine Isuse, neka moja djeca nikada ne budu ona vrsta ljudi koji su veliki u ljubavi, ali mali u molitvi!“ molio se…]]> <![CDATA[19.10.1972.]]> “Obožavaj ga i neka te ne bude sram kada te ljudi vide kako ga obožavaš, kako ga svom svojom ljubavlju obasipaš!” Tijekom svog katehetskog putovanja po Španjolskoj često se susretao sa skupinama svećenika. Na današnjem je okupljanju demonstrirao način na koji on klanjanjem izražava svoju ljubav za Isusa u Presvetom Sakramentu.]]> <![CDATA[18.10.1973.]]> Primio je posjet obitelji čija je najstarija kćer bila mentalno hendikepirana. Njezini su roditelji prilično nadnaravno nosili ovu traumu i jako su ih osnažile riječi svetog Josemarije i to što su vidjeli s koliko se ljubavi on odnosi prema njihovoj bolesnoj kćeri. Poslije je rekao ocu Javieru Echevarriji koji je bio uz njega: „Ne zaboravi: vrijeme će proći, otići ću položiti Bogu račun, a ti možeš reći svojoj braći kako si me čuo govoriti da patnju koja nam dolazi volimo, blagoslivljamo i pretvorimo je u način davanja slave Bogu, uvijek u radosti, što ne znači da nam nije teško.” ]]> <![CDATA[17.10.1933.]]> „Ako ne razgovaraš s Kristom u molitvi i u Kruhu, kako ga možeš prenijeti drugima?“ napisao je.]]> <![CDATA[16.10.1931.]]> „Najuzvišenija molitva koju sam ikada osjetio (…) dogodila se dok sam se vozio tramvajem, i dalje hodajući ulicama Madrida, razmišljajući o toj veličanstvenoj stvarnosti: Bog je moj otac. Ponavljao sam, ‘Abba, Oče!’ Mora da su ljudi mislili da sam lud,“ napisao je objašnjavajući što se dogodilo na današnji dan.]]> <![CDATA[15.10.1931.]]> Sveti Josemaría bio je kapelan Zaklade svete Elizabete u Madridu te se također brinuo i za časne sestre zatvorenog tipa u samostanu Royal. Na današnji je dan napisao: „Na mom su mi putu iz samostana pokazali, u predsoblju, prekrasno Dijete Isusa. Nikada nisam vidio ljepšeg Djeteta! Potpuno me očarao. Otkrili su ga. Svoje je malene rukice prekrižio na prsima, a oči su mu bile napola otvorene. Prekrasno. Pojeo sam ga poljupcima, i vrlo bih ga rado bio oteo.”]]> <![CDATA[14.10.1932.]]> „Ako ga ti ne napustiš, on tebe neće“ napisao je sveti Josemaría.]]> <![CDATA[13.10.1931.]]> „Neki sam dan rekao da se malo molim. Trebam ispraviti, ili radije objasniti tu izjavu. Nemam reda u svom molitvenom životu (odlučujem da ću od sada imati); obično ne činim razmatranje (počevši od danas, razmatrat ću jedan sat svaki dan); ali često se nađem kako molim strelovite molitvice od jutra do večeri – ponekad, dakako, na osobit način“, napisao je govoreći o molitvi u kojoj mu je tada Bog pomagao.]]> <![CDATA[12.10.]]> Svetkovina naše Gospe od Prijestolja. Sveti Josemaría o tome je rekao: „Moja pobožnost prema našoj Gospi od Prijestolja počela je u vrijeme kada su je moji roditelji usadili u svako od svoje djece svojom aragonskom pobožnosti. Kasnije, dok sam studirao teologiju te dok sam studirao pravo na sveučilištu u Zaragozi, svakog sam dana posjećivao svetište naše Gospe od Prijestolja. U ožujku 1925.godine slavio sam svoju prvu Misu u njezinoj svetoj kapelici. Malenom sam kipiću naše Gospe od Prijestolja povjeravao svoje molitve da mi Gospodin dopusti shvatiti ono što sam mogao osjetiti u svojoj duši. Domina, rekao bih joj na latinskom koji, iako nije bio precizan, bio je ispunjen velikom ljubavi, ut sit! Gospo, neka bude! Neka bude što god Bog želi od mene.”]]>